Table of Contents Table of Contents
Previous Page  15 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 15 / 48 Next Page
Page Background

15

Pobjeda

Nedjelja, 26. maj 2019.

Primjeri

Priredio: ŽeljkoMILOVIĆ

U današnje vrijeme, kad po-

djele često rukovode našim

životima, a istorijsko sito na

površinu izbaci, pored veli-

kana, i onekoji susena razne

načineutrpalimeđunjih,go-

tovo je zaboravljen izuzetno

humani podvig jednog izu-

zetnog čovjeka iz barske op-

štine. Riječ je o don Pavlu

Marvuliću, katoličkom sve-

šteniku koji je ratne 1941.

spasio od smrti 600 pravo-

slavnihžitelja spodručjaZe-

te.

DonPavleMarvulić rođen je

kao Pavle Đokvučić, u kući

na Bigovici, nedaleko od Ba-

ra 1. novembra 1898. godine.

Đuro, njegov otac, radio je u

Turskoj, gdje je obezbjeđi-

vao karavane do Egipta. Đo-

kvučići suse izŠestanadose-

l i l i na B i gov i cu pr i j e

oslobođenja Crne Gore od

Turaka 1878. godine, anjiho-

vekućesusrušenenakonna-

cionalizacije ukorist JNA.

Osnovnu školu je završio u

Baru, a na osnovu odredbi

Konkordata Knjaževine Cr-

ne Gore i Svete Stolice iz

1886. godine pohađao je teo-

loške studije u Rimu. Tamo

je promijenio prezime u

Marvulić zbog teškog izgo-

voraprezimenaĐokvučićna

italijanskom jeziku, po pa-

tronimuĐuraMarkaVulina.

Podatke o životu don Pavla

saopštio je njegov unuk Fra-

noĐokvučić, službenikAm-

basade Italije uCrnoj Gori.

OpodvigudonPavlaMarvu-

lića pisano je, između osta-

log, osamdesetih godina

prošlog vijeka u ,,Pobjedi “,

,,Tribini“ i ,,Politici“, a mi

prenosimo članak koji je ci-

jenjeni barski novinarMom-

čilo Popović napisao za po-

t rebe l i s t a , , Sus re t i “ ,

ilustrovane revije Matice

iseljenika Crne Gore, br. 69,

iz juna 1986.

PODSJEĆANJE

Bilo je vrlo prijatno togmar-

tovskog prijepodneva u sali

Skupštine opštine Bar. Ra-

zlog za okupljanje bio je do-

gađaj iz daleke ratne 1941.

godine, kada je don Pavle

Marvulić, katolički svešte-

nik iz Bara, spasao u Tuzima

oko 600 ljudi pravoslavne

vjeroispovijesti sa područja

Zete.

U znak priznanja za ovaj

podvig,PredsjedništvoSFRJ

odlikovalo je don Pavla Or-

denom zasluga za narod sa

srebrnim zracima. U prisu-

stvu predstavnika društve-

no-političkog života opštine

i delegacije iz Tuzi u tito-

gradskojopštini, visokoodli-

kovanje uručio mu je pot-

predsjednik lzvršnog vijeća

Skupštine SR Crne Gore i

predsjednik Republičke ko-

misije za vjerska pitanja dr

BožidarTadić.

Don Pavle Marvulić ima 88

godina,alijejošdostakrepak

ibistroguma.Većčetvrtvije-

ka je u penziji. Živi samu cr-

kvenoj kući u Gretvi u Sta-

rom Baru. Spusti se do

rodbine u Tombi, obilaze ga

časne sestre, a i on zna da ih

ponekadposjeti nedjeljom.

Ovaj tihi, učeni starac jesvje-

standagavrijemesvakogda-

na sve više potkrada, ali zna i

tajnu da je draž dobre staro-

sti samo pošteni savez sa sa-

moćom. Ravnodušnom na

životne tričarije, njemu ne

padaju teško ni starost ni sa-

moća.

S nepunih petnaest godina

otišaoje1913.uRimnaškolo-

vanje.Završio jegimnaziju, a

potom Filozofski i Teološki

fakultet i stekao široko obra-

zovanje. Govori italijanski,

francuski, engleski, srp-

skohrvatski i albanski jezik,

latinskim se i danas izvan-

redno služi, starogrčki i tur-

ski je, veli, prilično zabora-

vio. Zna pomalo i njemački.

Poslije deset godina prove-

denih u Rimu, službovao je

prvouKlezniiSalčuuulcinj-

skoj opštini, a od 1934. do

1960. godine uTuzima.

,,Ratno vrijeme - priča don

Pavle - bilo je vrlo teško. Po-

slije ustanka 1941. godine,

velikoalbanski huškači i neki

njihovi istomišljenici iz Tu-

zi, zapravo šačica ljudi bez

ikakvogugleda,dovelisuoko

800 duša iz Zete i zbili ih na

groblje u selu Vranju. Neke

suodmahpustili, ali jeostalo

oko 600 kojima se ništa do-

bro nije spremalo. Čuo sam

za to i počeodamolimdapu-

ste ljude.DostauglednihTu-

žana pomagalomi je u tome:

Martin Niković, Mehmed

Đoković, Cufo Lekić, Kolja

Ivezić, Marko Gojčević, Sel-

man Jukov, zatim Canović,

Junčevići, Junkovići, Si-

ništovići.

Čuo samda ćebiti inscenira-

no tobožnje oslobađanje Ze-

ćana i da će ihpobiti. Obuzet

užasom i bespomoćnošću,

odlučiosamdaodemkodita-

lijanskog komandata Josipa

deĆezara. Bio jeblagčovjek,

ali u ovoj situaciji nije znao

šta da uradi. Rekao sammu

da su ti ljudi mirni i pošteni,

da nijesu ništa uradili. Uo-

stalom, neka budu ispitani i

akojekokriv, nekaodgovara.

Ali, pomoriti toliko duša, bio

bi strašni zločin i neoprostivi

grijeh.

‘Dakle, vi ste svi sveci’, veli

Italijan. ‘Nijesmo, odgova-

ram, ali nijesmo ni zločinci.

Naprotiv’.

Odem neobavljena posla. U

gradu su postajale prazne

kasarne i ja poručim da Ze-

ćane smjeste u njih. Samo-

zvani komandanti sume po-

slušali, misleći da sam se

takodogovoriosItalijanima.

Mnogi Tužani su te večeri

donosili zatvorenicima hra-

ne i vode.

Sjutradan ujutro odem kod

DeĆezara, aonme ljutitopi-

ta kako sam smio narediti

tako nešto. Odgovorim da

sammu na taj način napra-

vio samo uslugu. Ponovim

mu da dobro razmisli o sud-

bini tih ljudi. On se, kao, ljuti

na mene, a čujem kako sa

svojim oficirima šapuće da

ne želi da zarobljenike ima

na duši i kako mu oni odgo-

varaju: ‘Ovaj narod ima savr-

šeno pravo da nas goni i ubi-

ja, jer imapravonasloboduu

svojoj zemlji’. To me malo

ohrabri.

Neposredno poslije toga u

ruke mi je dospjelo pismo

nekih tobožnjih velikoal-

banskihglavešinaukojemje

pisalo da zarobljenici budu

dovedeni na granicu. Narav-

no, da bi bili lakše smaknuti.

Japismopocijepam, ponovo

odem kod italijanskog ko-

mandanta i ovoga puta mu

energično kažem: ‘Ako do

13:30 sati, kada završavam

službu, nenaredi daovi ljudi

budu oslobođeni, za vaš po-

stupak odmah će znati ko-

mandeuPodgorici,Cetinju i

Tirani. Obavijestiću i sami

Rim!’. A u sebi mislim: ko u

ovim danima da izvijesti bi-

jeli svijet?

Ipak, uspjelo je. Kada sam

izašao sa mise, zarobljenici

su bili pušteni. Da je neko

nastradao, to ne bih mogao

preživjeti“.

Don Pavlov mirni glas je na-

časutihnuo, azatimnastavio

da tka sjećanja. Priča kako je

,,ispravio još ponešto“. U

stvari, spasao još mnoge lju-

de ropstva ili smrti. Poslije

kapitulacije Italije spašavao

je njihove dezertere. Ume-

đuvremenu su došli Njemci.

Pomagao je i njemačkimde-

zerterima koji sumrzjeli fa-

šizam i Hitlera. Kada su

Njemciotišli,zvoniojedugo,

pozdravljajući slobodu.

ODLIKOVANJE

Don Pavle Marvulić je bio

izuzetno cijenjen u narodu,

među ljudima sve tri vjere.

Primjera radi, kad je u Ulci-

nju pucanje iz topa kojim se

oglašavao iftar tokom Ra-

mazana bilo zabranjeno, ta-

mošnji hodža ga je zamolio

dazvonjavomzvonasacrka-

va javlja muslimanskim

vjernicimakadjeto.Ostaoje

upamćen po patriotskoj

izreci: ,,Bez obzira koje smo

vjere, mi smo kamen i be-

dem ove zemlje, jer smo mi

zemlja ove zemlje“.

Umro je u Baru 12. aprila

1997. godine.

Predsjedništvo SFRJ odli-

kovalo je za humane podvi-

ge tokomDrugog svjetskog

rata don Pavla Ordenomza-

sluga za narod sa srebrnim

zracima, ali nikada nije do-

bio ulicu u svomgradu. Ni u

gradu gdje je spasio toliko

duša.

Don PavleMarvulić, zaboravljeni humanista koji je spasio 600 ljudi

Bio je izuzetnocijenjen

među ljudima sve tri vjere

Povodom98. rođendana sapraunucimaTijanomi Đurom

Don Pavle

Marvulić,

katolički

sveštenik iz

Bara, spasio je u

Tuzima oko 600

ljudi pravoslavne

vjeroispovijesti

sa područja Zete.

U znak priznanja

za ovaj podvig,

Predsjedništvo

SFRJ odlikovalo

ga je Ordenom

zasluga za narod

sa srebrnim

zracima. U

prisustvu

predstavnika

društveno-

političkog

života opštine i

delegacije iz Tuzi

u titogradskoj

opštini, visoko

odlikovanje

uručiomu je dr

Božidar Tadić,

potpredsjednik

lzvršnog vijeća

Skupštine SR

Crne Gore i

predsjednik

Republičke

komisije za

vjerska pitanja

OtacdonPavla, ĐuroĐokvučiću

crnogorskoj nošnji

PavleMarvulić saocemĐuromĐokvučićem

DonPavleMarvulić spasio je jošmnoge ljude ropstva ili sm-

rti. Poslije kapitulacije Italije spašavao je njihove dezertere. U

međuvremenu sudošli Njemci. Pomagao je i njemačkimdez-

erterima koji sumrzjeli fašizam i Hitlera. Kada suNjemci otišli,

zvonio je dugo, pozdravljajući slobodu. Ostao je upamćenpo patriotskoj

izreci: ,,Bez obzira koje smo vjere, mi smo kamen i bedemove zemlje, jer

smomi zemlja ove zemlje“