Table of Contents Table of Contents
Previous Page  9 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 9 / 48 Next Page
Page Background

9

Pobjeda

Nedjelja, 19. avgust 2018.

Intervju

kao i četnici. U tom smislu je doista

nevjerojatno da su devedesetih

snage koje su se, kolaboracijom sa

nacistima ili umeđusobnoj kolabo-

raciji, lako odricale dijela teritorija

svoje zemlje i koje su izdale najviše

nacionalne interese, postale nacio-

nalni heroji u Hrvatskoj i u Srbiji.

Doduše, problemHrvatske sa

partizanima opet je vezan za 1991.

Kako? Nakon napada JNA na Vuko-

var, u Hrvatskoj se krenulo sa pita-

njem - koju uniformu je nosio Tito.

Pa, istu kakvu je imaomajor Šlji-

vančanin kada je došao rušiti Vuko-

var. Tako smo u Hrvatskoj dobili tu

inverziju: umjesto da proučavamo

XX stoljeće da bismo shvatili što

nam se dogodilo devedesetih, mi

smo kroz devedesete počeli ocje-

njivati i procjenjivati čitav XX vijek.

POBJEDA:

Viktor Ivančić mi je

nedavno rekao da je ,,fenomen

postkomunističkoga antikomuniz-

ma u Hrvatskoj poprimio naročite

dimenzije kao kontinuirana bitka

protiv nečega nepostojećeg, kao

rat protiv sablasti u kojem, među-

tim, padaju stvarne žrtve“.

KLASIĆ:

I ja mislimda revizioniste

u Hrvatskoj najviše muči uloga

KPJ. Istina je da svi partizani nisu

bili komunisti, ali je isto tako istina

da bez KPJ ne bi bilo partizanskog

pokreta. Pritom, svi su imali šansu:

Vladko Maček je bio na čelu najjače

stranke koja nije bila u ilegali kao

KPJ i koja je pred rat imala naoru-

žane odrede, pa opet nije napravio

ništa; umjesto što je slavila rođen-

dane Adolfa Hitlera, Katolička

crkva u Hrvatskoj mogla je više

grmiti o nekršćanskomponašanju

novih hrvatskih vlasti, ali nije…

Mora se, kažu danas, ukinuti zvi-

jezda petokraka. Dobro, velim, ali

Franjo Tuđman je tu istu zvijezdu

nosio na čelu dvadeset godina –

najprije od 1941. do 1945, a onda i

do 1961; napredovao je do general-

majora u trenutku kada se sudilo

Andriji Hebrangu, Alojziju Stepincu,

kada je bio Goli otok… Ako zvijezdu

petokraku proglasimo za zločinač-

ki simbol, što je onda čovjek koji je

tu zvijezdu nosio na čelu dva deset-

ljeća? Je li i on zločinac?

POBJEDA:

I, što Vamodgo-

varaju?

KLASIĆ:

Vele –

Tuđman je to

shvatio kasnije.

Što je također

dokaz da se

na Balkanu u

povijest ulazi

kao u samo-

poslugu: po

potrebi uzi-

mate ono što

vam treba.

U takvim

interpreta-

cijama bio-

gra ija Franje

Tuđmana

počinje sre-

dinom šez-

desetih, kada

on postaje

disident; prije

toga Tuđman

kao da nije postojao. Ipak, to nije

najveći paradoks.

POBJEDA:

Nego?

KLASIĆ:

Najparadoksalnije je to

što su najveći jugonostalgičari u

Hrvatskoj hrvatski desničari. Upra-

vo oni najviše govore o Jugoslaviji:

trideset godina nakon raspada te

zemlje, oni se i dalje bore protiv

Jugoslavije, protiv komunizma,

protiv UDB-e i sl.

POBJEDA:

A upravo Vas optužuju

da ste jugonostalgičar.

KLASIĆ:

Nisam, niti sam ikada bio.

Te 1991. samotišao u rat…

POBJEDA:

Sa koliko godina?

KLASIĆ:

Sa 18 godina. Bio sam

dobrovoljac. Sa mnom su u hrvat-

sku vojsku otišli moj brat, moj

najbolji prijatelj, sisački Srbin, naš

najbolji prijatelj Hrvat… Naš prijatelj

Hrvat kasnije je otišao u Njemačku

i postao ,,super Hrvat“; moj prijatelj

Srbin ostao je - Srbin.

Iako samnosio uniformu hrvatske

vojske, tih samgodina slušao Baja-

gu, dopisivao se sa svojimprijatelji-

ma Srbima… Umoj stan je 1991. pala

granata JNA, poginuli sumi dobri

prijatelji… Zgrada u kojoj smo stano-

vali bila je osam kilometara udalje-

na od linije fronta. Vidio sam kada

su iz Petrinje ispaljivali granate…

Brojali smo ih i pokušavali da izraču-

namo koliko je sekundi potrebno da

granata padne blizu naše zgrade.

Vidio sam sve to i osjetio potrebu

da branim svoju kuću, svoju obitelj,

svoj grad Sisak, svoju zemlju… Je l’

to radi jugonostalgičar?!

Naravno, kao i mnogi, nostalgičan

sam za prošlošću, ne za političkim

sustavom; nostalgičan sam za

svojimdjetinjstvom, za načinom

odrastanja, za okruženjemu kojem

samgledao najbolje ilmove, naj-

DajeSSSR1968.napaoTitovu

JugoslavijuintervenisaobiNATO!

POBJEDA:

U svojoj knjizi ,,Jugoslavija

i svijet 1968. godine“ pišete o Praškom

proljeću i o upadu trupa Varšavskog

pakta uČehoslovačku 21. avgusta 1968.

Kakav stav je Jugoslavija imala prema

tomdogađaju od prije ravno pola vije-

ka? Je li naučila ,,lekciju“ izMađarske

1956?

KLASIĆ:

Prvo, Jugoslavija je u to vrijeme

bila veoma važan faktor umeđunarodnoj

politici. Početkom 1968, kao prvi pred-

sjednik Vlade iz jedne socjalističke zemlje,

Mika Špiljak došao je u posjet rimskom

papi, i to kako bi, pored ostalog, najavio

Titov dolazak u Vatikan. Što je poanta tog

susreta? Papa Pavao VI želio je riješiti rat

u Vijetnamu i predložio Titu da utječe na

vijetnamsku stranu; on će na predsjedni-

ka Džonsona.

U lipnju 1967, u vrijeme početka izraelsko-

arapskog rata, Leonid Brežnjev sazvao je

sastanak svih komunističkih zemalja, na

koji je pozivao i Jugoslaviju.

,,Hoćeš li, molim te, doći u Moskvu da se

malo posavjetujemo?“, pitao je Brežnjev

Tita. ,,Stvari su se dramatično zakompi-

cirale.“

Imam transkripte tog razgovora…

POBJEDA:

Što hoćete da kažete?

KLASIĆ:

Hoću reći da je razgovor Tito

– Brežnjev razgovor dva ravnopravna

političara, gdje Brežnjev Tita pita za

savjet što da radi. Na stranu kako će

se sve to razviti, ali je činjenica da je

Jugoslavija percipirana kao subjekt.

U sječnju 1969, nekoliko dana pred

inauguraciju, predsjednik Nikson

napisao je pismo Titu u kojem kaže

da bi volio upoznati Tita, te da bi

želio doći u Jugoslaviju.

POBJEDA:

PredsjednikNikson je došao

u Jugoslaviju godinu dana kasnije, 1970.

KLASIĆ:

Točno! Možete li zamisliti

da nekog našeg političara bilo tko iz

Moskve, Vatikana i Vašingtona danas

pozove jer mu treba savjet?!

Kada je riječ o Praškomproljeću, Jugo-

slavija je od samog starta davala snažnu

potporu Čehoslovačkoj. Tito je posjetio

Prag početkom kolovoza 1968, desetak

dana prije ulaska trupa Varšavskog pakta

u tu zemlju, gdje je jugoslavenskom

predsjedniku bio priređen jedan od

najvećih dočeka ikada. Od aerodroma

do Hradčana stajao je špalir Čeha koji su

bacali cvijeće na Tita, vjerujući da je on

faktor koji će odlučiti njihovu sudbinu.

Nažalost, nije ju odlučio.

Ipak, kada su tenkovi i vojnici Varšavskog

pakta 21. kolovoza ujutro ušli u Prag, u

Jugoslaviji se odmaralo oko 50 tisuća

čehoslovačkih turista. Jugoslavija im je

dala gostoprimstvo, smjestila ih po kuća-

ma, po školama… U Jugoslaviji, u Rijeci,

tog su se trenutka našli supruga i sin

Aleksandera Dupčeka, sekretara CK KP

Čehoslovačke.

POBJEDA:

Kao i nekolikoministara

čehoslovačkeVlade?

KLASIĆ:

Tri

ministra i potpredsjednik Vlade. Svi su

molili Tita za pomoć. Dao im je vilu na

Dedinju… Bila je to vrsta čehoslovačke

Vlade u egzilu. Naravno, Tito je bio ozbi-

ljan državnik, veoma obazriv, oprezan.

Znao je da će tako ući u konfrontaciju sa

Rusima, sa Brežnjevom, pa je ubrzo iza-

šao sa tezomda je Jugoslavija sljedeća

na spisku za sovjetsku intervenciju. Ova

Titova izjava izazvala je čitav niz zanimlji-

vih razgovora na međunarodnoj razini.

Sa druge strane, čim je čehoslovačko

rukovodstvo u Moskvi pristalo potpisati

normalizaciju odnosa sa SSSR-om, Tito

je počeo razmišljati racionalno: tko sam

ja da ih branim, pita se, i čehoslovačkim

ministrima saopštava da Jugoslavija više

ne može podržavati njihovu Vladu.

POBJEDA:

Da, ali zna se da suRusi

praktično kidnapovali čehoslovačko

partijsko i državno rukovodstvo, da su

ih odveli uMoskvu i prisilili da potpišu

sporazum.

KLASIĆ:

Točno, ali su Česi potpisali spo-

razum, nakon čega Tito više nije imao

osnova podupirati četveroministara koji

su sjedjeli na Dedinju. Tito je i tada poka-

zao svoje vrhunsko umijeće taktiziranja,

pa i manipuliranja ako hoćete.

POBJEDA:

Je li 1968. postojalamoguć-

nost napada Varšavskog pakta na Jugo-

slaviju?

KLASIĆ:

Mislimda nije i mislimda je Tito

toga bio svjestan. Međutim, tomu nije

smetalo da iskoristi postojeću psihozu u

društvu kako bi homogenizirao zemlju

koja mu se dva mjeseca ranije ozbiljno

zatresla.

POBJEDA

: Mislite na studentske

demonstracije 1968?

KLASIĆ:

Naravno. Tito je odmah poslao

Kiru Gligorova u Ameriku, gdje se ovaj

sastao ne samo sa svimnajvažnijim ame-

ričkimbankarima koji sumu obećali kre-

dite, nego i sa LindonomDžonsonom.

,,Javite što god da trebate“, poručio je

Džonson Titu.

,,Ništa posebno, osimda sa nama zadrži-

te ekonomsku suradnju“, odgovoriomu

je Tito. ,,Isto recite svojim saveznicima u

Europi“.

Zanimljivo je reagiranje NATO saveza. U

historijskim arhivima u Londonu i Vašin-

gtonu čitao sam ta dokumenta, depeše…

OK., pisali su Amerikanci, Rusi su upali u

Čehoslovačku, ali to je sovjetska zona.

Što ćemo ako uđu u Jugoslaviju? Jugo-

slavija nije SSSR-a, ali nije ni naša…

U odgovoru koji je Titu poslan nepo-

srednimputem – došao sam i do tog

dokumenta – kaže se da bi NATO savez,

u slučaju sovjetske intervencije na SFRJ,

mogao reagirati kao da je napadnuta

njena članica.

Iz navedene prepiske Londona i Vašin-

gtona osobnomi je bio najzanimljiviji

dio koji se tiče njihove procjene da će se,

za razliku od Čeha, Jugoslaveni, budu li

napadniti od Rusa, zasigurno braniti.

Pobunili su se, kaže se u tim analizama,

i 1941. i 1948; ‘ajmomi napraviti popis

pušaka i naoružanja koje ćemo im

dati kad odu u šume. Hoću reći da su

Jugoslavija i Jugoslaveni s pravombili

percipirani kao prkosan, pobunjenički,

hrabar i ponosan narod.

bolje sportaše, slušao najbolju glazbu...

Ti aspekti izazivaju nostalgiju, njih se

prisjećam sa poštovanjem.

Hrvatska je, baš kao i ostale nekadašnje

jugoslavenske republike, u toj državi

doživjela svoj procvat, pa mi je neshvat-

ljivo zašto je danas Jugoslavija tako

veliki crimen u Hrvatskoj.

POBJEDA:

Timprije što Hrvate niko

silomnije utjerivao ni u prvu, ni u

drugu Jugoslaviju.

KLASIĆ:

Imate pravo.

Uostalom, pogledajte malo

u povijest, pa ćete vidjeti

da su Jugoslaviju stvarali

ne samo Hrvati, nego

hrvatski katolički sveće-

nici. Pojedinci iz Katoličke

crkve stoljećima su govorili

o jedinstvu Južnih Slavena.

Najzad, Jugoslavenska akademija

znanosti i umjetnosti nije osnovana u Beo-

gradu, nego u Zagrebu, i to zalaganjem

Josipa Juraja Štrosmajera. Za Hrvatsku je

1918. svaki scenarij osim jugoslavenskog

– iako, pokazao se, ni on nije bio idealan –

neusporedivo lošiji. Pitanje je, dakle, kako

bi Hrvatska danas izgledala, gdje bi joj

bile granice, o kojoj bi teritoriji mi danas

uopće govorili, što bi bilo s Hrvatima da

nije bilo Jugoslavije. Zato i kažemda je

danas besmisleno boriti se protiv Jugosla-

vije kada nitko u Hrvatskoj odavno

ne spominje ni povratak

jugoslavenske zajednice, niti

povratak komunizma. Najzad,

tko je ikada nakon devede-

setih izrazio želju da sa nama

Hrvatima pravi zajedničku

državu? Nitko! Pa, protiv

čega se vi onda borite?!

TamaraNIKČEVIĆ

istorija

a, iznje

imtreba

Brežnjev jeodTita tražiosavjete