Table of Contents Table of Contents
Previous Page  8 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 8 / 48 Next Page
Page Background

8

Pobjeda

Nedjelja, 19. avgust 2018.

Intervju

PODGORICA

Način na koji

je ove godine u Hrvatskoj i u

Srbiji obilježena dvadeset i treća

godišnjica vojne akcije ,,Oluja“ –

ali i ,,otvaranje kišobrana“ u Pod-

gorici timpovodom – ponovo je

aktuelizovao pitanje interpreta-

cija pojedinih događaja iz nedav-

ne prošlosti jugoslovenskih

naroda. Ima li u tim tumačenji-

ma uzročno-posljedičnih veza,

ili, pak, događaji počinju onog

momenta kada predsjednik

Srbije Aleksandar Vučić, svojoj

ratnohuškačkoj prošlosti uprkos,

odluči da su oni počeli?

,,Vučić povijest tumači kako

njemu odgovara; ima vlastitu

kronologiju i događaji kreću

doslovno u trenutku koji on

ocijeni kao početak“, kaže

profesor na Filozofskom fakul-

tetu u Zagrebu, istoričar Hrvoje

Klasić. ,,Obaveza Hrvatske je

voditi računa o onome što se

događalo nakon ,,Oluje“: tisuće

ubijenih srpskih civila i spaljenih

kuća, granatiranje gradova koji

su bili u sastavu tzv. Republike

Srpske Krajine…Međutim, rat

nije počeo u kolovozu 1995! U

ljeto 1991. protjerani su deseci

tisuća Hrvata iz Banije, Like,

Korduna; ubijene su stotine

civila hrvatske nacionalnosti,

granatirani su brojni hrvatski

gradovi... Ako se već poziva na

suosjećanje sa žrtvom, bilo bi fer

da se Vučić, kao i cijelo srpsko

društvo, konačno suoči sa tim

činjenicama“.

POBJEDA:

S obziromna to

da se ni predsjednik Srbije, ni

srpsko društvo – kao ni veliki

dio crnogorskog društva – ne

suočavaju sa činjenicomda, na

primjer, devedesetih nijesu gra-

natirani ni Herceg Novi, ni Novi

Sad, nego Dubrovnik i Vukovar,

da su Beograđani 1991. masovno

bacali cvijeće na tenkove JNA

koji su išli da ,,oslobađaju“ Vuko-

var, što nampreostaje? Ko nam

tumači istoriju: političari, sudovi

ili istoričari?

KLASIĆ:

Živimo u vremenu u

kojem činjenice nisu presudne;

u vremenu u kojemmišljenje

naučnika, bilo da je riječ o cije-

pljenju ili o povijesti, nije najre-

levantnije. I u Hrvatskoj i u Srbiji

imamo povjesničare koji su

primjer revizionizma i koji su, za

razliku od ostalih europskih dru-

štava gdje su takvi ljudi na mar-

gini, main stream. Lako ćemo se

složiti da je neophodna kritička

analiza povijesti; timprije što je

od 1945. do 1990. pristup histo-

rijskim činjenicama bio tenden-

ciozan, selektivan, ideologiziran.

Međutim, umjesto da se danas

svi fakti stave na stol, tj. da se i

dobre i loše stvari koje su se u

tom razdoblju događale objek-

tivno analiziraju, nastavilo se sa

narativom koji je također ten-

denciozan, ideologiziran i selek-

tivan, ali u suprotnom smjeru.

POBJEDA:

U kojem smjeru?

KLASIĆ:

Nacionalističkom. U

prvi plan je stavljana - ne više

suradnja Hrvata, Srba, Crnogo-

raca, Bosanaca - nego upravo

ono što je te narode razdvajalo.

Očito je bilo potrebno navesti

dokaze o historijskim sukobima,

omeđusobnim razlikama.

POBJEDA:

Kome je to bilo

potrebno?

KLASIĆ:

Onima kojima je odnos

prema povijesti postao najjači

mobilizacijski faktor i sredstvo

izgradnje nacionalnog identite-

ta, sredstvo jačanja patriotizma.

Ako govorimo o Hrvatskoj,

u njoj se devedesetih godina

prošlog stoljeća dogodio speci-

ičan fenomen: jedan od razloga

veoma glasnog koketiranja sa

anti-antifašizmom, često i sa

fašizmom, upravo je situacija u

kojoj se Hrvatska našla počet-

komdevedesetih. Pomom

sudu, dva su važna faktora utje-

cala na rehabilitiranje i na relati-

viziranje ustaštva u Hrvatskoj.

POBJEDA:

Koja dva faktora?

KLASIĆ:

Prvi je povratak u

zemlju onih koji su 1945. napu-

stili Hrvatsku zbog toga što su

bili ustaše, njihovi suradnici ili

simpatizeri. Devedesetih, ti su

ljudi, donoseći sa sobom i jasno

de iniran narativ, postali faktor

u političkom, vojnom, gospodar-

skom i kulturnom životu Hrvat-

ske, što se nije dogodilo nigdje u

Europi. Moj prijatelj koji je 1991.

sa mnomupisao fakultet, te je

godine prvi put došao u Zagreb

iz Australije, zemlje u kojoj je

rođen.

,,Čujemda ste svi tamo bili za

Antu Pavelića?“, pitao samga

jednom.

,,Nismo, nemoj tome vjerovati“,

rekaomi je. ,,Moji su bili za Lubu-

rića“.

POBJEDA:

ZaMaksa Luburića?!

KLASIĆ:

Tako je. Slični narativi

vjerojatno danas postoje u Para-

gvaju, recimo, u nekakvimnaci-

stičkim enklavama; međutim, on

nikada neće moći biti službeni

narativ u Njemačkoj.

Kada je riječ o Hrvatskoj, para-

doks je tim veći što je devede-

setih na čelu zemlje bio bivši

partizan Franjo Tuđman, što je

Hrvatska u svomUstavu imala

antifašizam i što je Dan

antifašističke borbe

bio državni pra-

znik. Tako je

bilo u teoriji.

U praksi,

svi

antifa-

šisti, ili

barem većina njih, izgubili su

ulice; uništavani su partizanski

spomenici; ulice i trgovi dobivali

su imena po potpisnicima rasnih

zakona; osnivale su se vojne

formacije koje su nazivane po

ustaškim zapovjednicima i sl.

POBJEDA:

Što je drugi faktor?

KLASIĆ:

Drugi faktor je kon-

tekst u kojem se Hrvatska našla

1991. Ratovalo se za neovisnu

Hrvatsku, a protiv Jugoslavije,

protiv komunizma; najveća

prijetnja nama Hrvatima danas

su Srbi, govorila je vlast. Kada

je u povijesti bilo slično? Pa,

1941. I tada se gradila neovisna

Hrvatska, a protiv Jugoslavije,

protiv komunizma. Najveća

prijetnja toj državi tako-

đer su bili Srbi.

U tom kontekstu, usta-

še su na mala vrata

počinjali dobivati

oreol romantičnih

patriota, roman-

tičnih ,,boraca za

hrvatsku stvar“,

koji, istina, jesu

griješili, ali, čujte - o

tome ćemo kasnije

raspravljati, sad nije

vrijeme. Kad bi tim

ljudima netko rekao

– čekajte, ustaše su

činile strašne zloči-

ne, oni bi

odgovarali: je, točno, ali činili su

ih i partizani. I, što ste na kraju

dobili? Dvije vojske koje su

činile zločine, od kojih se jedna

borila za samostalnu Hrvatsku,

a druga za Jugoslaviju. U tom

je duelu pobjedu odnijela prva

struja.

POBJEDA:

Kako je danas?

KLASIĆ:

Situaciju u Hrvatskoj

često uspoređujem sa Srbijom, i

to u korist Hrvatske. Zašto? Zato

što povjesničari poput Tvrtka

Jakovine i mene, čiji su stavovi

o hrvatskomnacionalizmu, o

antifašističkompokretu, o Titu

veoma jasni, imamo pristup

svimmedijima - od HRT-a do

brojnih portala. Istodobno, moje

kolege u Srbiji koji nisu revizioni-

sti nemaju taj status, niti pristup

medijima. Možda zato što Hrvat-

ska, makar službeno, ipak poči-

va na antifašizmu i što su – opet

službeno – partizanski pokret,

ZAVNOH i NOB vrijednosti koje

stoje nasuprot ustaškoj NDH.

Sa druge strane, fakat je da se u

Hrvatskoj, potpuno nepotrebno,

konfrontiraju partizani sa brani-

teljima Domovinskog rata.

POBJEDA:

Mislite da ta

konfrontacija nije na

mjestu?

KLASIĆ:

Ako bi itko

mogao biti uzor iz

prošlosti kada je

riječ o borbi pro-

tiv puno jačeg

neprijatelja, o

borbi protiv

fašizma i

fašizacije

društva, o

entuzijaz-

mu obrane

zemlje, onda

su to partizani,

ne ustaše. Usta-

še su izdajni-

ci, baš

Profesor dr

Hrvoje Klasić,

istoričar

Ako bi ikomogao biti uzor iz prošlosti kada je riječ o borbi

protiv puno jačeg neprijatelja, o borbi protiv fašizma i

fašizacije društva, o entuzijazmu odbrane zemlje, onda su

to partizani, ne ustaše. Ustaše su izdajnici, baš kao i četnici.

Na žalost, živimo u vremenu u kojemčinjenice nijesu

presudne; u vremenu u kojemmišljenje naučnika, bilo

da je riječ o vakcinaciji ili o povijesti, nije najrelevantnije.

I uHrvatskoj i u Srbiji imamo povjesničare koji su primjer

revizionizma i koji sumain stream, za razliku od ostalih

evropskih društava gdje su takvi ljudi namargini

POBJEDA:

Često kažete

da je CrnaGora jedina

država bivše SFRJ u kojoj

se sa državnog nivoa ne

vijore kvislinške zastave.

Kako to objašnjavate?

KLASIĆ:

Vratio bih se na

1991. godinu. Devedesetih

Crna Gora nije doživjela

ratna stradanja kakva su,

primjerice, imale Hrvatska,

BiH, Kosovo, pa i Srbija,

budući da je Beograd

sudjelovao u jugoslaven-

skim ratovima i da su tisuće

izbjeglica tih godina stizale

u Srbiju. Taj rat je, dakle, i u

Crnoj Gori – srećom, u dru-

gom smislu - u dobroj mjeri

odredio odnos i prema

Jugoslaviji, odnos prema

socijalističkom razdoblju,

ali i odnos prema antifa-

šističkoj borbi. Drugim

riječima, iako su u Crnoj

Gori četrdesetih godina

prošloga stoljeća postojali

četnički odredi, činjenica

da se 1991. nije ponovila

1941. dosta je utjecala na

normalnost Crne Gore. Na

kraju, vjerujemda su Crno-

gorci svjesni da nikada u

svojoj povijesti, a bojim se

ni u budućnosti, neće igrati

tako važnu ulogu u svijetu

kakvu su, kao i ostali jugo-

slavenski narodi, igrali kao

dio SFRJ.

UCrnojGori

se1991.nije

ponovila1941.

Moj prijatelj koji je

1991. samnomupisao

fakultet, te je godine

prvi put došaou Zagreb

izAustralije, zemlje u

kojoj je rođen.

,,Čujemda ste svi tamo

bili zaAntuPavelića?“,

pitao samga jednom.

,,Nismo, nemoj tome

vjerovati“, rekaomi

je. ,,Moji subili za

Luburića“.

Nijesam jugonostalgičar. Kao imnogi,

nostalgičan samza prošlošću, ne za

političkimsustavom; nostalgičan sam

za svojimdjetinjstvom, za načinom

odrastanja, za okruženjemu kojemsam

gledaonajbolje lmove, najbolje sportaše, slušaona-

jbolju glazbu... Ti aspekti izazivajunostalgiju, njih se

prisjećamsa poštovanjem. Hrvatska je, baš kao i os-

tale nekadašnje jugoslavenske republike, u toj državi

doživjela svoj procvat, pami je neshvatljivo zašto je

danas Jugoslavija tako veliki crimenuHrvatskoj

NaBalkanu je

kaosamoposlu

uzimajuonošt

HRVOJEKLASIĆ:

Nostalgičansamza svojimdjetinjstvom