Table of Contents Table of Contents
Previous Page  12 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 12 / 48 Next Page
Page Background

12

Pobjeda

Ponedjeljak, 30. jul 2018.

Kultura

PlanzaSveti Stefan, EdvardRavnikar, na izložbi „Kabetonskoj

utopiji: ArhitekturauJugoslaviji 1948-1980“ MOMA, Njujork

RIJEČVIŠE:

Jugoslovenska arhitektonska tradicija u Crnoj Gori na izložbi „Ka betonskoj utopiji: Arhitektu

Piše: DijanaVUČINIĆ

„Naša arhitektonska tradi-

cija spremna jedakreneu

smjerunovihputevavodeći

premanovimi širimarhi-

tektonskimakcijama“ - arh.

NevenŠegvić „Naša realnost

i arhitektura“ 1947, uoči

konkursa zanajvažniju

zgraduJugoslavije - zgradu

CKKomunističkepartijeu

Beogradu.

Takojeotprilikepočelo, nepo-

sredno nakon rata u razruše-

noj zemlji u kojoj je „radna

akcija“ bila mantra za svaki

staležni sloj, stare imlade. Na-

ravnodanije radna akcijadala

rezultat kakav je arhitekton-

sko nasljeđe jugoslovenske

arhitekture, ali je bila značaj-

na potpora sveobuhvatnoj

modernizaciji. To je rezultat

upravo ovoga što je rekaouva-

ženi arhitekta Neven Šegvić -

spremnost da se kreira nova

slika društva, nova tradicija i

istorija. Svakako da je to bio

dio nove političke agende i u

potpunosti u službi ove agen-

de, i nije li to jedini put - arhi-

tektura i izgradnja u službi

političkog programa.

ŽENE STVARAOCI

MOMA ima onlajn arhivu

umjetnika, stvaralaca koji su

izlagali do sada u ovommuze-

ju i ako pretražite tu arhivu

naići ćete na imena dva crno-

gorska (ujedno jugosloven-

ska) umjetnika – Marina

Abramović i Svetlana Kana

Radević.

UJugoslaviji ženesusezasvoj

status izborile i bukvalno, s

puškomu ruci. NakonDrugog

svjetskog rata, pod okriljem

Antifašističkog fronta žena od

borbena frontudoprava glasa

i ravnopravnog statusa u sa-

moupravnom poretku, žene

su došle temeljnim stavovima

i čak jasnim feminističkim

idejama, ozbiljnih lica i ozbilj-

nompožrtvovanošćuzasvaku

međunjimapojedinačno–ze-

mljoradnicu,domaćicu,učite-

ljicu i sekretarku... Utrle su

putnama,imnogimaprijenas,

prije svega onima koje su već

masovno pohađale univerzi-

tete (i radne akcije) u poslije-

ratnoj Jugoslaviji. Tada nije

bilo govora o jednakosti polo-

va već je jednakost bila dio ve-

će ideje i podrazumijevala sve

segmente i članove društva.

Tako je na zapadu popularna

propaganda pozivala žene da

budu odgovorna potpora su-

prugu, odgovorna i moderna

domaćica, dok je jugosloven-

ska propaganda, najviše za-

hvaljujući AFŽ, pozivala ženu

da bude odgovoran pojedinac

i ravnopravan član društva.

Svakako da su mnoge među

njima ostale anonimne, pa ta-

ko i arhitekte. Kako tada tako i

danas.Sistemseujednopobri-

nuo i da žene rijetko dođu do

rukovodećih pozicija, poseb-

no u nemilosrdnim profesio-

nalnimokruženjimakakvo je i

arhitektonsko, zbog čega je

veoma važno da barem danas

prepoznamo njihov status i

položaj.

„Izuzetan prodor koji su žene

imale u decenijama nakon

Drugog svjetskog rata ne mo-

že se ignorisati. Upis u institu-

cije višeg obrazovanja je zna-

ča j no poras t ao u prvo j

deceniji nakon rata; do 1962.

godine, 45 procenata diplo-

maca na Arhitektonskom fa-

kultetuuZagrebubilesužene.

Učešće žena u radnoj snazi

takođe je poraslo; ako su žene

1948. godinečinile24,5proce-

nata radne snage, do 1978. go-

Slika tradicije,

društva i istorije

dinečinilesupunutrećinu.Ali

ovaj napredak nije bio dovo-

ljan da izazove adekvatnu re-

akciju u odnosu na rodnu rav-

nopravnost u domu i na

radnommjestu. U1971. godini

ženesuzauzimalemanjeod10

procenata upravljačkih pozi-

cija. U isto vrijeme porodica

kao nukleus u kojem su oba

roditelja zaposlena postala je

fundamentalna ekonomska

jedinicausocijalističkoj Jugo-

slaviji, i dok su olakšice poput

plaćenog porodiljskog odsu-

stva olakšale život u porodici,

neplaćeniraduokviruporodi-

ce ostao je u potpunosti zada-

tak žene“ - Theodossis Issaias

andAnnaKats, iz teksta„Žene

koje su izgradile socijalističku

Jugoslaviju“uMetropolisma-

gazinu.

JEDINSTVENI PRIMJERI

Jedna neanonimna među nji-

mabilajeSvetlanaKanaRade-

vić. Kada je pobijedila na kon-

kursu za hotel „Podgorica“ na

obali Morače u Titogradu

(1964) imala je samo 27 godi-

na. Kada je nakon završetka

izgradnje hotela dobila fede-

ralnu Borbinu nagradu - naj-

veće priznanje za arhitekturu

uJugoslaviji (1967) imala je30

godina. Odmah nakon toga

projektovala je i zgradu auto-

buske stanice u Titogradu

(1968), stambenuzgraduuPe-

trovcu (1968), stambenu zgra-

du u Mojkovcu (1969), hotel

„Mojkovac“ (1968-1974), a ka-

snije tek spomenik na Baruta-

ni (1980), vrtić na Cetinju

(1988), Hotel„Zlatibor“uUži-

cu (1981) koji je pored hotela

„Podgorica“ takođe prikazan

na izložbi „Ka betonskoj uto-

piji: Arhitektura u Jugoslaviji

1948-1980“.

Hotel „Podgorica“ jedinstven

je primjer crnogorskog mo-

dernizma i tada savremenog

brutalizma (1951-1975) koji je

proizišao iz modernističkog

pokreta, a u vrijeme izgradnje

„Podgorice“ bio je zapravo u

procvatu. Istovremeno odgo-

vara pejzažu i ima jedinstven

odnos sa neposrednim okru-

ženjem - rijekomMoračom i

njenim kanjonom koji prolazi

kroz grad, što je još jedna zna-

čajnaposebnost. Konstruktiv-

ni elementi hotela koji u od-

l učnom r i tmu s t o j e na

moračkim stijenama jasno

formiraju arhitektonski jezik

ovog fantastičnog objekta, što

je veoma čitljivo i u osnovama

objekta koje su u savršenoj

sprezi sa terenom. Tome do-

prinosi i morački kamen na

fasadi hotela. Objekat jepretr-

pio rekonstrukciju, ali arhi-

tektura Svetlane Kane Rade-

v i ć j e t o l i ko t eme l j no

postavljena da je rekonstruk-

cijanijeugrozilauvelikojmje-

ri, iako su rekonstrukcijom iz-

gubljeni važni elementi na

ulazimauhoteldabibili zami-

jenjeniuprošćenom, prijesve-

gapraktičnomvarijantomjed-

nog „trendy“ rješenja.Hotel je

izgubio i originalni enterijer.

Hotel „Zlatibor“ u Užicu na-

stao je u kasnijoj fazi Kaninog

stvaralaštva. Ona je nakon

uspjeha sa projektima hotela i

autobuske stanice u Podgorici

(tadašnjem Titogradu) bora-

vila u SAD-u, gdje je studirala

na Univerzitetu u Pensilvaniji

podmentorstvomčuvenogar-

hitekte Lui Kana. Osim toga,

sarađivala jesaarhitektomKi-

šo Kurokava iz Japana. Po po-

vratkuuJugoslavijuprojekto-

vala je još nekoliko objekata, a

među njima najznačajniji ho-

tel „Zlatibor“ u Užicu. Hotel

„Zlatibor“ je jedinstven pri-

mjer metabolizma koji je na-

staouJapanušezdesetihgodi-

na, što je rezultat njene

saradnje saKurokavom.

PIONIRSKI PROJEKAT

Nakon što je ostrvo Sv. Stefan

krajem pedesetih pretvoreno

u hotel koji je stekao reputaci-

ju luksuznog odmarališta, lo-

kalne i državne vlasti odlučile

su da raspišu konkurs za izra-

du projekta za izgradnju no-

vog kompleksa na obali na-

spram ostrva. Na konkursu je

1964.godinepobijedioEdvard

Ravnikar, saMajdomKregar i

Edom Ravnikarom mlađim.

Ovo je bio jedan od prvih pro-

jekatakojisupredviđaliluksu-

zni rizort na Jadranu. Tačnije,

bio je ovo eksperiment – kako

modernu arhitekturu i luksu-

zne hotele smjestiti u veoma

zahtjevan pejzaž i ujedno sa-

čuvati taj pejzaž. Kako bi ade-

kvatno odgovorio na izazov

strmog stjenovitog terena,

Ravnikar je cijelu strukturu

podijelio u višemanjih cjelina

koje su raspoređene na brdo-

vitom terenu. Materijalizacija

je trebaloda budebeton, štobi

odgovaralo mediteranskom

stjenovitomambijentu u sjen-

ci četinara. Do realizacije pro-

jektanikadnijedošlo.Umjesto

toga Ravnikar je projektovao

mnogo manji objekat - hotel

„Maestral“ u neposrednoj bli-

zini. Plan je izložen na izložbi

„Betonska utopija“ kao dio

Ravnikarovog opusa i pionir-

ski projekat za razvoj luksu-

znog turizma na Jadranu, što

„Lokacija crkve je na istočnoj periferiji grada

prema Ćemovskompolju i brdima, baš na

putu nailaska gorštaka albanske nacional-

nosti. Kod zasnivanja objekta stao samna

stanovištu (prof. Vrkljan se sa time složio) da

je danas kod nas odnos prema crkvi privatna

stvar pojedinca. Vanjska atraktivna privlač-

nost je dakle nezasnovana.Trebalo je stvoriti

specifičan prostor koji bi bio sasvimdrugačiji

od svih prostora koji se koriste u svakodnev-

nom životu. Znači jedan ‘slomljeni pro-

stor’ koji nema nikakvog odnosa prema

ničemu postojećemu okolini, jer pomom

mišljenju vjernik ide u crkvu prvenstve-

no da ‘pobjegne’ od stvarnosti koja ga

okružuje, to znači da treba naići na jedan

sasvimneuobičajeni unutrašnji prostor“.

Ovako je arhitekta Boris Krstulović opi-

sao projekat Katoličke crkve u Podgorici

1969. godine.

Specifičanprostor ipristup

Hotel Podgorica - crtež izgledi, SvetlanaKanaRadević 1967, sa izložbe „Ka

betonskoj utopiji: ArhitekturauJugoslaviji 1948-1980“ MOMA, Njujork

Hotel „Podgorica“, SvetlanaKana

Radević 1967, fotografija izarhiva

Spomen-domKolašin, arhitektaMarkoMušič,

na izložbi „Kabetonskoj utopiji: Arhitekturau

Jugoslaviji 1948-1980“MOMA, Njujork

KatoličkacrkvauPodgorici, arhitekteVrkljan /Krstulović, na izložbi „Ka

betonskoj utopiji: ArhitekturauJugoslaviji 1948-1980“MOMA, Njujork