Table of Contents Table of Contents
Previous Page  13 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 13 / 48 Next Page
Page Background

13

Pobjeda

Ponedjeljak, 16. jul 2018.

Kultura

PODGORICA

- BojanaPo-

padić je angažovanaumjet-

nica i osnivačicaNVU

„Škart“ kojeu saradnji sa

CentromzakulturuTivat i

Bitef dens kompani, orga-

nizujeprvi Festival plesnog

teatrauTivtu.

Tivćankasvjetskogduhaiideja

pričala nam je o plesu, perfor-

mansu, prirodi, snazi volje,

važnosti promjena i upornosti.

Ne želeći da čeka diplomu na-

konzavršenihstudijanaFakul-

tetu političkih nauka u Podgo-

rici, odlazi na postdiplomske

studijeuLondon.NaUniverzi-

tetu Goldsmiths završava ma-

ster na programu Angažovana

umjetnost.VraćaseuCrnuGo-

ru i uzima stvari u svoje ruke.

Osniva nevladino udruženje i

govori o svemu što joj smeta,

bori sezapravačovjeka i priro-

de. Kroz umjetnost je ostvarila

snove, pomoćuprojekataŠkar-

ta držala je radionice „Odoru“

koje se oslanjaju na japanski

plesbuto.Polaznicimapomaže

da pronađu sebe, odagnaju tu-

gu, bol, suoče se sa okolinom.

Radila je i sa djecom sa smet-

njama u razvoju, fokusirajući

se na ranjive grupe, jer buto

djeluje terapeutski.

POBJEDA:

Zbog čega ste

odabrali baš buto? Štopruža

ovaj ples, štonedajenijedan

drugi?

POPADIĆ:

Buto zahtijeva

potpunu iskrenost prema sebi

- suočavanje sa sobom i stra-

hovima, borbusanjima.Deša-

va mi se nekad da tek nakon

performansa shvatim zašto

samimalabaš tepokrete ili za-

što samunekomperioduoda-

brala baš tu temu. Jeste katar-

zičan, ali na neki način i

šamanski prema publici, jer i

posmatrači učestvuju u ritua-

lukoji je samo tvoj.

Buto je ličan, ali opet - publika

jeneizostavandioperforman-

sa. Ona prihvata tvoj ples u

smislu da traži nešto svoje u

njemu. Uvijek sam svjesna

energije publike i ostvarujem

kontakt s njom, iako imam

smišljen koncept i koreografi-

ju. To nije, naravno, direktan

kontakt, ali neko kome se

„obratim“ uvijek to osjeti.

POBJEDA:

Mislite li da su

pantomima i pokret nekada

jači odriječi, danose snažni-

juporuku?

POPADIĆ:

Apsolutno. Zbog

togami buto odgovara: pokre-

tomprenosimonoštoosjećam

i o čemu razmišljam.

POBJEDA:

Kako ste zavo-

ljeli ovaj ples?

POPADIĆ:

Prvi susret došao

je preko fotografije jednog od

prvih Hidžikatinih perfor-

mansa u knjizi o japanskoj

avangardi u biblioteci fakulte-

ta na kom sam radila master u

Londonu. Počela samda istra-

žujem i potpuno se zaljubila u

buto filozofiju.

Mislim da sam uvijek tražila

način da iskažem senzibilitet

prema svemu sa čimedolazim

udodir svakodnevno, aposeb-

no prema ružnim pojavama.

Butomi jedao idealnupriliku.

Suština ovog plesa jeste da

plešeš onako kako se osjećaš.

POBJEDA:

Da li postojene-

kapravilakojamorajuda se

poštuju?

POPADIĆ:

Naravno da po-

stoje, ali buto ti pružamoguć-

nost da jednostavno budeš ti i

izraziš sopstveni ritam. Čim

sam ga otkrila, potražila sam

učitelje u Londonu. Bilo ih je

samo nekoliko, iako je ovo

ogroman grad i jedan od cen-

tara svjetske kulture. Zakaza-

la samprivatne časove i poče-

la da spremam koreografiju

zaperformansuokvirudiser-

tacijekojusamradila. Sašiven

mi je kostim, vježbala sam

svakog dana, pripremala i te-

oriju. Bila sampresrećna.

Kasnije je, igromslučaja, uVe-

liku Britaniju prvi put došao

JukioVaguri,glavniplesačTa-

cumijaHidžikate,koreografai

osnivača buto plesa, kao i Su-

En, jednaodučenicaHidžika-

tine glavne plesačice. Odmah

samseprijavila i pohađalanji-

hove obuke. Ne mogu da opi-

šem koliko sam bila fascinira-

na Vagurijem. On je, prosto,

bio blagost i ljubav. Divan uči-

telj. PričaonamjeoHidžikati-

jevom životu, počecima buta,

svom putu i plesu. Nažalost,

preminuo je prošle godine.

Kasnije samdobila dva poziva

danastupamsa tomkoreogra-

fijom, od kojih je jedan bio od

„Čalton galerije“. Zaista sam

ponosna na to, ne samo zbog

toga što se sve tako odvijalo,

već zato što samkonačno pro-

našla sredstvo izražavanja.

Scena me je uvijek privlačila,

uvijek sam bila u svijetu glu-

me, čak i tokomstudija uLon-

donu na fakultetu, u udruže-

nju sa kojim sam izvodila

performanse i predstave. Bilo

je to posebno iskustvo, iako

privatnonijesamekstrovertan

tip.

POBJEDA:

Butonazivaju i

„tamnimplesom“. Zbog čega?

POPADIĆ:

Buto je malo po-

znat ples. Vrlo je avangardan,

u potpunosti apstraktan, i od

samog začeća je bio interven-

cija u kulturi, otpor mejnstri-

mu i nametnutim standardi-

ma ponašanja, razbijač tabua.

Sada postoji u različitim obli-

cima i varira od potpunog

mraka i bavljenja društveno-

političkim temama do više

plesnihi „mekših“koreografi-

ja, iako uvijek zadržava tu do-

zu bizarnosti i povezanosti sa

prirodom. To je tako i u Japa-

nu i na Zapadu, s tim što tamo

postoje škole koje podučavaju

izvorni buto Hidžikate Ta-

cumija.

POBJEDA:

On jebio jedan

oddva začetnikaovogplesa?

POPADIĆ:

Jeste. Tacumi je

koristiobutodabišokiraoipo-

krenuo ljude nakon Drugog

svjetskog rata i potpune mar-

ginalizacije žrtava rata, kao i

LGBT populacije. Razvio je

poseban buto metod sa za-

htjevnimkoreografijama, koje

seprenosesaučiteljanaučeni-

ka. Taj odnos je veoma važan

za razvoj plesača. Tako se ra-

zvijaju i različite škole, jer sva-

ki učitelj i plesač dodaju svoje

metode.

Hidžikata je bio tama. S druge

strane, drugi začetnik Kazuo

Ohno bio je sušta suprotnost.

On je bio svjetlost. Njegove ko-

reografije bile su manje mrač-

ne, iako su zadržale tu buto

posebnost, a mnogo je više i

improvizovao. Njih dvojica su

zajedno kreirali koreografije i

činili potpuni sklad, kao jin i

jang.

Svi buto plesovi izgledaju vrlo

bizarno, saneuobičajenimpo-

kretima, najviše zbog toga što

se većinom bave analizama i

interepretacijama loših poja-

vaudruštvu,kaoiintrospekci-

jom. Filozofija i psihologija su

važan dio buto plesa, a svaki

plesač ima izuzetno razvijen

senzibilitet prema pojavama

koje ga okružuju.

Buto je buntovnik u umjetno-

sti - ne bavi se težnjomka ide-

alima i ljepoti kaoostali pleso-

vi, nego sepita što je sa tugom,

strahovima, patnjom, bolom?

Zbog svega toga jenjegovdru-

gi naziv „ples tame“. Takođe

ga nazivaju i „ružnom ljepo-

tom“ („beautiful ugliness“).

Sve ovo možda zvuči čudno i

zastrašujuće, ali publika je

potpuno opčinjena dok po-

smatra buto performanse. Po-

stoji neštonevjerovatno lijepo

i očaravajućeu timpokretima.

POBJEDA:

Uregionu jebu-

tokoliko-toliko razvijen.

Možemo li reći istozaCrnu

Goru?Da li uopšte imamo

pozornicuzaovaj ples?

POPADIĆ:

Buto je možda u

određenomperiodubioaktue-

lanuHrvatskoj,sadamislimda

nije toliko. UBeogradu postoji

samojedanplesač.Nijesamču-

la da ih ima u BiH. I u Crnoj

Gori samja – i to je sasvimnor-

malno. Tako je i u svijetu, buto

nije toliko rasprostranjen.

Štosetičealternativnesceneu

Crnoj Gori, ona sigurno nije

razvijena kao u ovim država-

ma regiona.Možda čak ni pri-

bližno. Mislim da postoje ra-

zličite zanimljive stvari koje

se dešavaju, ali ne dolaze do

izražajainedajeimsepreveli-

ki značaj.

Crnogorska svijest nije toliko

otvorena za savremenuumjet-

nost.Naprimjer,MarinaAbra-

mović, jednaodnajznačajnijih

svjetskih umjetnica, najmanje

je priznata u Crnoj Gori. Čak

možete da čujete razne ružne

komentare. O njenim skorijim

performansima možda može-

mo da se raspravljamo, ali po-

čeci Marine Abramović se-

damdesetih u Beogradu i

kasnijeu inostranstvudokraja

devedesetih jesu briljantni.

Njena hrabrost, upornost i ta-

lenat su neosporivi, ali mislim

da ignorantnost i uskogrud-

nost na ovim prostorima ne

dozvoljavajuljudimadasenjo-

me ponose, kao što bi trebalo.

POBJEDA:

Kakvo jeVaše

lično iskustvo, kakodomaća

publika reagujenaVašeper-

formanse?

POPADIĆ:

Vrlo sam zado-

voljna.Dobijamsjajnepovrat-

ne informacije i komentare.

Možda loši ne dolaze do me-

ne, ne znam, ali znači mi i od

koga svi ti komentari dolaze

takođe.

POBJEDA:

Da li imateupla-

nudauvežetebutoples sa

drugimgranamanašeumjet-

nosti, naprimjer, sa teatrom?

POPADIĆ:

Radim mnogo

stvari, i tovrlorazličitih, i stal-

nožalimzbogtogaštovrijeme

brzo prolazi. Ne mogu da sti-

gnemdauradimsve štoželim.

Imammnogo ideja za umjet-

ničke projekte, ali o tome će-

mo pričati, nadam se, kada se

budu ostvarili. Buto može da

se udruži sa različitim vrsta-

ma umjetnosti, tako da plani-

ramneštotakvoubudućnosti.

MilenaČAVIĆ

SUSRETI:

Bojana Popadić, angažovana umjetnica i osnivačica nevladinog udruženja „Škart“

Buto jeples

buntovnik

Čovjeknije superioranuodnosunaprirodu

POBJEDA:

Japanska i naša kultura su

naizgledpotpunodrugačije.Viditeline-

kusličnostizmeđunjih?

POPADIĆ:

Sličnost se ogleda u poveza-

nosti sa prirodom i običajima koji su na-

staliizteveze.Iakotonijeniujednojkultu-

ri izraženo koliko bi trebalo, vjerovatno

usljed potpuno suprotnih prioriteta i sa-

vremenihtrendovakojisevrteizaviseod

kapitala, na neki način paganski običaji

koji su preživjeli kod nas sve ove vjekove

mogu se povezati sa japanskim. U kom

smislu? Mislimna poštovanje biljaka i ži-

votinja, vremenskih prilika, obožavanja

bogova prirode, pokušaja uspostavljanja

balansa čovjeka i prirodnih sila, prisustvu

demona i zlih duhova i pozicije ljudskog

rodauodnosunasve to.

Japanci, premamommišljenju, iz onoga

što vidim iz njihove kulture, a posebno

avangarde, poznaju srž odnosa čovjeka

prema prirodi - osjećanje skromnosti,

smjernostiiponiznostipremanjoj.Napri-

mjer,tomožetedaviditeu ilmu„Dreams“

(AkiraKurosava,1990),Mijazakijevimani-

macijama „SpiritedAway“ (2001) ili „Prin-

cessMononoke“(1997),kaoiuŠinodinom

ostvarenju „Himiko“ (1974). Sve to, u razli-

čitimimoždaskrivenimoblicima,postojii

kod nas, s timšto Japanci znaju da je čo-

vjek samo dio prirode, a ne superioran u

odnosunanju.Mi

smoto, činimi se, zabo-

ravili.

Ovaj performans ne teži

idealima i ljepoti kao ostali

plesovi, nego se pita što je sa

tugom, strahovima, patnjom,

bolom... Zbog toga ga nazivaju

i „plesom tame“. Tomožda

zvuči zastrašujuće, ali

publika je potpuno

opčinjena.

Postoji nešto

nevjerovatno

lijepo u buto

pokretima

PRIVATNAARHIVA

Detalj saperformansa

na festivaluŠpanjola

FB ŠPANJOLA

BojanaPopadić