Table of Contents Table of Contents
Previous Page  12 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 12 / 48 Next Page
Page Background

12

Pobjeda

Kultura

Ponedjeljak, 4. jun 2018.

»

Piše:

Danilo RADOJEVIĆ

PODGORICA

Posebno je

izazovno riječju skidati za-

storeneumoljivog zabora-

va sa ličnosti kao što jeRa-

doslavRotković, veoma

zaslužni naučnik imoj veli-

ki prijatelj, jer taj činujed-

nopredstavlja i osvježava-

njenadekoju jeon istrajno

gajio, da ćekritički glas na-

ukeprevladati nazadne

ideološkeotpore, zadobro

CrneGore i crnogorskog

naroda.

Želimdavratimuśećanjene-

ke, slučajno odabrane, mo-

mente u kojima su se susrije-

tale moja i Rotkovićeva žica

života i djelovanja, a koji bar

djelimično ocrtavaju njegov

ljudski lik.

IZKULTURNOG

CENTRA

Bilo je jutro, 16. februara

1982. godine, kadunovinama

pročitahobjavudaćeteveče-

ri, u Kulturnom centru Stu-

dentskog doma na Novom

Beogradu, biti održana ra-

sprava o knjizi Špira Kulišića

„O etnogenezi Crnogoraca“.

Pozvah odmah Špira koji mi

reče da tamo neće ići i doda-

de: „Ako bude sreće, ujutru,

kad ustanem, kucam stotu

stranu nove knjige“, što me

veoma obradovalo. I ja za-

ključihdanatajskupnetreba

ići jer sam znao da će to biti

političko okupljanje crno-

gorskihpotuđenika i inkvizi-

torskisudknjiziiautoru.Me

-

đutim, među učesnicima

pročitah ime Radoslava Rot-

kovića. Bunilome zašto je on

pristao da učestvuje i posa-

vjetovah se sa sinomMilova-

nom. On nije bio za to da

idem, ali ja ipak odlučih da

budem tamo zbog Rotkovića

koji se odvažio da sâmdođe i

Saputnik

uborbi

zadobro

CrneGore

da slobodno progovori. Ostali

najavljeni govornici bili su: di-

rektor Etnološkog instituta

SANU Petar Vlahović, lingvi-

sta iz Novog Sada Dragoljub

Petrović i istoričar Rastislav

Petrović. Poluamfiteatralna

dvorana, koja može da primi

oko 500 ljudi, bila je puna i ja

pronađoh preostala slobodna

śedišta u zadnjim redovima i

śedoh s lijeve strane, u śenci

balkona. Viđeh da je gornji dio

ispuniomlađisvijet,uglavnom

studenti. Po izgledu bih rekao

da su to sve uglavnom bili Cr-

nogorci. Donji dio sale bio je

ispunjen starijim ljudima. Na

osvijetljenojsceniśeđelisupo-

menuti učesnici i voditeljka,

jedna ofarbana plavuša, stu-

dentkinja, pastorka, kako

docnije saznadoh, sociologa

Dragoljuba Mićunovića. Rot-

ković je na prepoznatljivo du-

hoviti način izvanredno afir-

misao Kulišićev naučni stav o

etničkomporijeklu Crnogora-

ca. Ostali su govorili suprotno.

Na kraju je stav iznio i Petar

Vlahović. Bez argumenata ne-

girao je Kulišićeve naučne po-

stavke, ponavljajući tvrdnju, u

propagandi dovedenudo aksi-

oma, da suCrnogorci - Srbi.

SAMPROTIVSVIH

A zatim je počela diskusija u

koju je uključena i publika.

Rotkoviću, koji je već afirma-

tivno pisao o Kulišićevoj knji-

zi, obratili su se neki odprisut-

n i h oma l ovažava j uć im,

provokativnimpitanjima: „Mi

svi ovde mislimo o ovome na

jedannačin,asamovinadrugi.

To nam je, znate, vrlo simpa-

tično. Da li biste nam saopštili

štasteikadodfakultetazavrši-

li i koja vam je bila prosečna

ocena?“ Rotković je odgova-

rao,atojepolakosvevišedobi-

jalo oblik iživljavanja i usilje-

nog likovanja mase. Meni se u

jednom momentu učinilo da

ipakmogureći nekuriječ.

Zanemarih činjenicu da je

svaka argumentacija, upuće-

na agresivnom neznanju i na-

cional-šovinističkoj opśednu-

tosti, uzaludna. Student koji je

śedio do mene viknu: „Evo

ovđe se čovjek javio za riječ!“

Ustaosamipočeogovoriti.Pu

-

blici se namjerno nijesam

predstavio. Misao mi je tekla

glatko. U oko dva minuta izla-

ganja stigao samda kažemne-

kolike važne činjenice, afirmi-

šući Kulišićev naučni napor.

Za to vrijeme studenti su pa-

žljivoslušali, audonjemdijelu

sale počelo je komešanje. Pri-

mijetih da se Rastislav Petro-

vić napreže da prepozna ko se

to usudio da „tako jeretički“

progovori iz śenke balkona.

Naginjao se i neštodošaptavao

saVlahovićem, pokazujući pr-

stom put mene, a zatim se na-

gao ka voditeljki i nešto joj re-

kao. Ona je ustala i udaljila se

na kratko sa scene. Vratila se

noseći tavu sa čašama vode.

Rastislav Petrović uzeo je jed-

nu čašu i namjerno je ispuštio.

Čašaserazbilauzreski tresak i

sti i porijeklu Crnogoraca.

Biloje i frustriranihženako-

je su svoja euforična izlaga-

nja začinjale suzama. Osim

gorčine, s te večeri ostala je

nada da će se neki od stude-

nata, koji su bili ciljna grupa

ovog političkog okupljanja

podkrinkomnaučneraspra-

ve, zamisliti i izbjeći smišlje-

nu manipulaciju i indoktri-

naciju, ali i zadovoljstvo što

Radoslav tamo nije bio sâm.

Žaomi je bilo što se tompri-

likom nijesmo mogli ni po-

zdraviti.

S PREŚEČENIH

PUTEVA

Kada je organizovan naučni

skupuZagrebu„Polamileni-

juma Crnojevića štampari-

je“, 1994. godine, od organi-

zacionog odbora dobili smo

pozive između ostalihRado-

slav Rotković i ja. Svi putevi

doZagrebatadasubilipreśe-

čeni frontovima. Jedino smo

mogli preko suśedneMađar-

ske. Autobus je polazio izVr-

njačke Banje i preko Suboti-

ce do mađarskog grada Baje.

Usput smo morali neprekid-

no slušati iste kafanske pje-

sme koje je vozač uporno

puštao, valjda da sâm ne bi

zaspao. U jednommomentu

došapnuh Radoslavu da ova

muzika pritiska, a on odgo-

vori:„Moramotrpjeti“.UBa-

ju smo stigli 23. novembra u

dva sata poslije ponoći. Do-

čekala nas je vlaga i hladno-

ća.Nijesmomogli ući uauto-

busku stanicu pa smo pošli u

centar do hotela, ali čuvar

nasnijepuštiodauđemo.Ta

-

da rekohRadoslavuda samu

hitnji zaboravio ponijeti šal,

a on odmah reče: „Ja imam

dva“ - i pruži mi. Neko iz

društva se požali da ćemo

teško pretrpjeti hladnoću do

jutra, kadapolazi drugi auto-

busprekoPečujadohrvatske

granice. Tada se Radoslav ja-

vi: „Dobro je ljudi, i ovo sta-

novništvoseovđerađaivese-

li u ovoj hladnoći“. Śećam se

dasmoujutarnjemautobusu

razgovarali o gradu Pečuju,

posebno o detaljima srpske

okupacije ovoga grada iz je-

seni 1918. godine. Srpska voj-

ska ostala je unjemudo 1921,

kada ga je morala napuštiti,

nakon Trijanonskog ugovo-

ra. Naročito je zanimljiv de-

talj našeg razgovora, kad je u

pitanjuPečuj iz togaperioda,

bio pomen slikara Petra Do-

brovića, rođenog Pečujca,

inače jednog od potomaka

pravoslavnog življa koje je tu

doselio sultan Sulejman po-

što je osvojio ovaj grad kao i

druge djelove Mađarske, da

biosnažioprodorukatoličku

Evropu. Dobrovića je srpska

vojska bila postavila za gra-

donačelnika Pečuja. Taj de-

talj u biografiji Dobrovića

mu je pomogao da bude zna-

čajnije plasiran kao slikar.

Prilikom povratka iz Zagre-

ba, đe smo na značajnomna-

učnomskupubilizajednoisa

istaknutim hrvatskim lično-

stima, pričali smo o snažnim

utiscima i teško shvatljivoj

činjenici da seu tome trenut-

kuuCrnojGori taj jedinstve-

ni datum iz crnogorske kul-

turneistorije,proslavljaokao

pola milenijuma „prve srp-

ske štamaparije“. Kad smo

priješli granicu kod Subotice

u jednommalommjestu za-

stali smo da popijemo kafu, a

radio u kafani prenosio je vi-

jestiouspjesimaborbeproti-

vu hrvatskih jednica okoVu-

kovara.

nasekundskrenulapažnjupu-

blike. U sljedećem trenutku

čitav donji dio sale je zaurlao.

Bilo je očigledno da je to bio

dogovoreni znak Petrovića i

jednog dijela prisutnih, za slu-

čaj da nekoga iz publike treba

spriječiti da podrži Kulišićeve

teze. I dalje samgovorio. Poje-

dinci su ustajali sa svojihmje-

sta i vikali: „Uzmite mu riječ!“

U gornjim redovima, ipak,

uglavnom tišina. Studenti su

bili iznenađeni, zatečeni i zbu-

njeni. Mnogi su bili okrenuti

kameni, u nadi da ću još nešto

reći, ali od vike nijesamviše ni

samogasebemogaočuti.Vodi-

teljka je dala riječ Rastislavu

Petroviću, kojimeskupupred-

stavio: „Ako se ne varam, po

glasu bih rekao da je to Danilo

Radojević, saradnik ustaškog

mas-pokreta“. Voditeljka nije

dopuštila da mu repliciram.

Riječ je zatim uzeo Petar Vla-

hović. Čim je počeo da govori,

u sali je opet zavladala tišina.

Pokajničkimglasom, kao da se

za mene stidio i izvinjavao pu-

blici zbog moje odbrane

Kulišićevestudije,Vlaho-

vić je, između ostalog,

rekao, obraćajući mi

se: „Radojeviću, šta

vama fali? Vi ovdje

radite, savjetnik ste

u Zavodu za zaštitu

spomenika Beogra-

da, objavili ste knji-

guoBeogradu...“

POLITIČKI

MITING

Opet ustadoh u pokuša-

ju da repliciram, ali sam

spriječen vikom. Na insistira-

nje nekolicine izašao sam iz

reda i pošao prema sceni da

tražim grubo oduzetu riječ.

Doksampolakosilazio, tama-

sauglavnompotuđenihCrno-

goraca, u kojoj je najviše bilo

penzionisanih oficira sa No-

vogBeograda,urlalajemašući

rukama kao da zahtijeva linč.

Pošto samprišao sceni i tražio

riječ, voditeljka se cinično

okrenula publici, pokazala na

salu i rekla: „Pa evo, ja ću vam

dati rečakovamoni daju.“Po-

mamljena klapa Rastislava

Petrovića vikala je: „Ne dajte

mu reč“, „Izbacite ga napo-

lje“... Pojedinci iz prvog reda

skakali su ka meni, psovali i

prijetili mi pesnicama. Urlik

me pratio i dok sam polako

išao natrag ka svome mjestu.

Za sve to vrijeme Rotković je

śedioukočenonasvojojstolici

i gledao u pod. Znao je da više

ništa ne možemo reći jer je

populistička atmosfera pre-

vladala. Neki od studenata,

očigledno razočarani, počeli

suda izlaze, a onou šta sepre-

tvorio ostatak ove „tribine“

bilo je neurotično zaklinjanje

pojedinaca u svoje „srpstvo“.

Sad je to bio politički miting

na kome je nastavljeno uniža-

vanje odsutnog Špira Kuliši-

ća. Stvorila se klima zvjerski

razdraženog „plebiscita“ o

etničkom biću Crnogoraca.

Nekolika učesnika u „diskusi-

ji“, koji su sebe predstavljali

da su profesori ili slično, „ar-

gumentovali“ su da su Crno-

gorci - Srbi izjavama njihovih

baba iz Grblja, Paštrovića i

drugih krajeva Crne Gore, o

svome porijeklu! Neki su za-

pomagali da je tepeluk kape

crnogorske, nakoji je1918. go-

dine silom postavljen srpski

grb - krst sa ocilima, sigurna

potvrda o etničkoj pripadno-

Vraćam

u śećanje neke,

slučajno odabrane,

momente u kojima

su se susrijetalemoja i

Rotkovićeva žica života

i djelovanja, a koji bar

djelimično ocrtavaju

njegov ljudski lik

S RadoslavomRotkovićem sam vodio više puta razgovore o

raznimproblemima iz crnogorske istorije i montenegristike

umome stanu u Beogradu. Jednomprilikom, kad sammu

pokazivao kopiju nekog dokumenta, pružio sammumalu

plastičnu lupu. Radoslav je prihvati, pogleda i poturi na sto:

„Zar samo ovo koristiš?“ - upita me. Odgovorih potvrdno, pre-

cizirajući da je koristim kad je kopija blijeda ili rukopis presitan

i nečitak. Drugi put kad je došao, dok smo pili kafu on otvori

svoju tašnu, izvadi veliku lupu i pruži mi je: „Poklanjam ti lupu

jer Danilo, koji danonoćno viri u dokumenta, mora da je ima“.

I danas mi ta draga uspomena stoji na radom stolu kao važan

alat.

Poklanjaomi je sve svoje knjige s posvetama koje je ispisivao

mirnim i staloženim rukopisom. Tako je na primjer, na knjizi

„Kraljevina Vojislavljevića od 11. do 12. vijeka“ zapisao: „Dra-

gomDanilu Radojeviću, saputniku i sapatniku“, čime je nagla-

sio naše zajedničke ciljeve i orijentacije i naše puteve koji vode

između Scila i Haribda, uvijek budnih.

Lupa,knjige,posvete...

POVODI:

Śećanje namoralni lik Radoslava Rotkovića

RadoslavRotković