Table of Contents Table of Contents
Previous Page  13 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 13 / 48 Next Page
Page Background

13

Pobjeda

Nedjelja, 3. jun 2018.

Kultura

RAZGOVOR:

Miraš Martinović, književnik

Slova su

siguran

domza

trajanje

PODGORICA

Miraš Martino-

vić objavio je nedavno knjigu

„Glasovi iz Doklee“ koja donosi

glasove iz raznih stoljeća, isto-

rijskih i mitskih situacija. To je

arhetipska knjiga. Sve njene

cjeline, a ima ih trideset i pet,

Martinović je doveo do nečega

što je zauvijek važeće. Te slike

koje u nama žive, naizgled

nepokretne, uvijek su aktivne.

Za Pobjedu, pjesnik govori o

njihovim značenjima i energiji.

POBJEDA:

Davno je rečeno

da svaka knjiga nosi neku

veliku istinu. Štodonose

„Glasovi izDoklee“?

MARTINOVIĆ:

Ova knjiga

je nastajala najmanje tri

decenije. Dopisivana je novim

partijama i još nije završena.

Sada je svedena jednumjeru

i formu. U nekombudućem

izdanju će sigurno biti i veća.

Svaka dopisana cjelina daje

svjetlost prethodnoj, svako

objavljivanje čini je novom.

Knjiga donosi istine o nama

i našemdugom kontinuitetu

na ovoj zemlji. Mene inte-

resuje ponorna istorija, ona

dublja, meta izička, naizgled

nevidljiva, a važna, najvažnija.

Iako koristim fakta i artefakta

i svaka moja knjiga na njih je

oslonjena, meta izičko tkanje

je obavezna nadogradnja.

Doklea je grad - sjećanje, sabir-

ni centar, naša memorija. Ovo

je knjiga memorije, a memorija

je vječna. Sve se može uništiti,

gradovi, pa i velelepna Doklea

od tvrdog kamena sa ove

zemlje građena nestala je, ali

je ostalo sjećanje. Ono kuca

na naša vrata, našu svijest,

intuiciju. Tražio samglasove iz

sjećanja, odjeke vjekova, ono

što se umnožava, talase koji

vječno vibriraju kroz nas.

POBJEDA:

Govorite onjoj

kaoda je to ključna knjiga...

MARTINOVIĆ:

I jeste. To

je knjiga sinteza, vrhunjenja.

A takva stanja rađaju istine.

Svaka priča ove knjige pove-

zana je jednomniti, to je svijest

o prošlosti, bez te svijesti

tradicija bi bila mrtva. Sa njom,

tradicija je vječno pulsirajuće,

trajno stanje. Svaka nova knji-

ga upotpunjuje sve prethodne.

Na tomplatnu vremena na

kome se dešava stalno taknje,

slike se neprestenaomijenjaju.

Dokleu samuzeo kao centar iz

koga sve kreće i kome se sve

vraća, škrinju koja sve čuva,

knjigu pročitanu sa kamenja

koje još uvijek stoji razabaca-

no na mjestu gdje je nekada

bio taj velelepni grad. Uzimao

sam sa kamnih zapisa od

kojih su rijetki sačuvani čitavi,

uglavnom s ponekom riječju,

negdje samo slovom. Sve sam

to ugrađivao umoj tekst, tako

da ta slova, s njihovimnovim

čitanjem, žive novim životima.

U slovima je beskraj.

POBEDA:

Zaštoglasovi i

zaštoDuklja?

MARTINOVIĆ:

Duklja je

markantna civilizacijska tačka

na mapi našeg trajanja. Umno-

gimnaletima, ratovima i poha-

rama, varvari koji su alergični

na gradove, rušili su je. A ona

se obnavljala, kao što se obna-

valjamomi u našem trajanju.

Ja samod Doklee napravio

metaforu. Imaginarni grad

u kome je sabrano sjećanje.

Varvari mogu da unište grad,

mogu obrisati natpise i trago-

ve sa kamenja, ali ne mogu

izbrisati sjećanje. Sjećanje je

nešto što je nemoguće uništiti.

Ja sam kroz Dokleu budio sje-

ćanje na nas, potvrdu onih koji

danas žive na ovoj zemlji. Bez

čvrstog postolja, nemoguće je

opstati, bez svijesti, bez sazna-

nja… Zato je bitna Doklea, i

ono prije Doklee. Sve je bitno

što su ostavila pokoljenja koja

su ovdje živjela. A živjeli su

Iliri, Kelti, Rimljani, Sloveni...

Saznanje o njima i svemu što

su ostavili upotpunjuje crne

rupe u našem sjećanju. A crne

rupe učine, to se pokazalo

pogubnim, da ne znamo ko

smo, pa tako da ponekad i ne

znamo šta činimo. S neizvje-

snostima u sebi, sa znakom

pitanja ko smo, pripadamo

li ovima ili onima. Ljudi koji

žive na ovoj zemlji, pripadaju

sebi i ovoj zemlji. Zato je bitna

tradicija i saznanje o njoj, zato

je bitna Doklea, Obolun, Svač,

Prapratna, taj rezidencijalni

grad dukljanskih kraljeva od

kojeg nije ostao ni kamen na

kamenu. Zato je bitna Butua,

Olcinium, zato su bitni i ona

tri velika grada Gradac, Novi

Grad, Lontodokla... od kojih

ostadoše samo imena. I imena

su bitna. A da su postojali, tvrdi

veliki vizantijski car Konstantin

Por irogenit u svomdjelu „De

amdminstrando impeprio“(O

upravljanju carstvom). I te sam

gradove oživio u knjizi „Glaso-

vi iz Doklee“. Nema nebitnoga.

Ja samprivrženik totalne

istorije koju su zagovarali,

de inisali i napisali francuski

istoričari, pripadnici škole

Anali. Po njima je bitan ostatak

grada, svaki trag, najmanja

sitnica. Ime, ili samo slovo, sve

živi u opštem trajanju. Ja sam

u Doklei tražio naše trajanje,

u totalitetu. Doklea je centar

iz koga se sve račva, putevi,

knjige, sudbine… Ja samod

grada napraviometaforu. A

metafora se ne može uništiti. I

kada posljednji kamen nesta-

ne, grad živi umegtafori.

POBJEDA:

Jako je zanimljiva

priča „Sofokle uButui“. Ima li

istorijskogutemeljenja?Gdje

ste našli osnov za nju?

MARTINOVIĆ:

Kada sam

radio na knjizi „Antički gradovi/

snovi i sudbine“, našao sam se

pred obiljemmaterjala. Butua

je među gradovima koje sam

prije pobrojao na tlu današnje

Crne Gore, veoma važna, sa

statusommuncijaplnog grada,

i danas u budvanskom starom

gradu stoji zid iz 8. vijeka prije

Hrista. Mučio sam se kako da

grad artikulišemu priču. Onda

samnaišao na podatak da je

Sofokle, u svojstvu Periklo-

vog šefa diplomatija, došao u

Butuu na susret i dogovor s

ilirskim vođama, jer to bijaše

grad Ilira, zbog zajedničkog

otpora mogućoj najezdi Kelta

koji su nagovještavali pokrete

sa sjevera. Grci su bili uplaše-

ni da mogu ugroziti njihove

intrese na Jadranu, gdje bijahu

njihove kolonije. Sofokle će

prvi pomenuti Butuu kao grad

Ilira u svojoj tragediji Onoma-

klo, fragmentu koju je ostao

sačuvan. Taj podatak je meni

bio impresivan. Činjenica da

je Sofokle bio u Butui, da ime

toga grada živi u jedinom

preživjelom fragmentu nje-

gove tragedije. A onda mi se,

razmišljajući o svemu tome,

nametnula slika tog velikog

pjesnika, eto i šefa diplomatije,

i onda i danas u svemu važne

ličnosti, vidio samga kako

šeta budvanskog plažom,

nakon zamornog sastanka sa

ilirskim vođama, istomovom

plažom kojommi danas šeta-

mo, razgovarajući s morem…

Taj razgovor se meni učinio

bitnim, samim tim vječnim.

Kroz tu priču oživio samButuu

i velikog pjesnika, u tom tre-

nutku i političara… Razgovor

s talasima u stalnomnadola-

ženju i dolaženju koji odnose i

donose…

POBJEDA:

Ko jeRetor Dioni-

zije koji se uknjizi spominje?

MARTINOVIĆ:

Retor Dionisi-

je je Grk koji je svoje izganičke

godine provodio na prostoru

današnje Boke. Ništa se o

njemu ne zna osimda mu je

spomenik podigla ljubavnica

Epktesis…Ne zna se ni vrije-

me kada je to bilo, ni zašto je

poslat u izganstvo. Do prije

nekoliko decenija taj spomenik

je čuvan u Perastu, a na kraju

je samo dio natpisa ostao,

upravo onaj gdje se navodi da

mu naložnica podiže spome-

nik. On se danas nalazi u zidu

Crkve Svetog Nikole u Prča-

nju. Meni je taj podatak bio

dovoljan da napravimpriču

o izganicima i spomenicima,

s porukomda u slovima sve

traje, pa i onda kada sve prođe.

Slova su siguran dom za traja-

nje. Pokazalo se to i u slučaju

izgnanog retora. Eto, retor živi

i umojoj priči. Mene su iznad

svega interesovale sudbine,

kao i sudbina onog praistorij-

skog crtača iz Lipaca kod Mori-

nja, čija je ruka na stijenama

urezala svastike, jelene i lovce,

najveličanstveniji praistorijski

ansambl na jugu Ervope, koji

je i danas vidljiv na stijenama.

Naučnici su se bavili naučno

ovim crtežima, a ja sam se

bavio sudbinom crtača.

POBJEDA:

Koliko je prošlost

neizvjesna i daleka? Ima li

zaborava?

MARTINOVIĆ:

Prošlost je

izvjesno stanje ako imamo

izgrađenu svijest o njoj. Zabo-

rava nema dok postoje knjige

i pisci koju oživajavaju one što

su davno bili. Eto, među nama

su poslije mnogo stoljeća:

Sofokle i retor Dionisij, praisto-

rijski crtač, prelijepa kraljica

Ilira, Teuta, dokleatski prvak

Kvit Flavije Hele, đakonisa

Autosnija i drugi čije duše tre-

pere ovom zemljom kojom su

jednomhodili.

Vlatko SIMUNOVIĆ

POBJEDA:

Štoosjećate dok slijedite puteve koji su

nekada vodili prekoove zemlje, a sada ihnema, urasli

suu travu i zaborav?

MARTINOVIĆ:

Vidimputnike koji su, kao i mi, bili putnici.

Kolone koje neprestano promiču, srećne ali i nesrećne,

bogate i siromašne, careve i prosjake, srećne zbog ljubavi i

one nesrećne zbog ljubavi... Sanjamnjihove snove i poma-

žem ih u nošenju sudbina. Vidimnarode, čujem jezike,

život u stalnompulsiranju koji smrt nikada nije pobijedila.

Čujemglasove...Čitavi univerzum, a u univerzumu sve

živi, ima svoj trag. Moja misija jeste upravo to - traženje na

zemlji i univerzumu. To je literatura!

Vidimnarode,čujemjezike

Podržavajusečestoosrednje,a

neprepoznajupravevrijednosti

POBJEDA:

Sve se pretvara u tržište. Sve

što čovjeka okružuje ima za cilj da ubije

individualnost i posebnost unama. Što tu

može poezija a štomora pjesnik?

MARTINOVIĆ:

Pjesnik mora šta treba, a

treba da govori istinu. Da ide svojimputem za

misijom koja mu je data. Da, sve se materija-

lizuje. Mjera je novac, bogatstvo, moć. Zabo-

ravljamo na duhovno, a ono je glavno, bojim

se da ćemo platiti cijenu. Istorija se ponavlja

i mnogo šta u istoriji. Bila su carstva i civiliza-

cije koje su su sve polagale na materajalnom,

pa su se sunovratili, upravo zbog toga. Ili

kako bi rekao Zogović: Timnepovratnije što

se činjahu vječitijim… Ispro ilisana duhovnost

je potpora opstanka jednog naroda. Kultura,

identitet, ulaganje u to što je osnova našeg

postajanja i trajanja. Bojim se da u Crnoj Gori

malo radimo na tome. Podržavaju se često

osrednje, a ne prepoznaju prave vrijednosti.

Moja bojzan je opravdana, znam šta prave

kulturne vrijednosti znače za jednu zemlju.

Traju oni koji na njima opstaju. Toliko puta

potvrđena istina! Moramda kažem za kraj, sa

knjigom „Glasovi iz Doklee“, bez sumnje važ-

nom knjigom, konkurisao samprošle godine

na konkursu Ministarstva kulture, a nijesam

dobio ni centa. Isto se desilo i ove godine

sa knjigom „Homer na putu za Smirnu“. Ni

centa! Odbijen, jednostavno, bez obrazlože-

nja. Volio bih da znam, i javnost da zna, ko su

ljudi koji sjede u toj komisiji, ko ih postavlja i

bira, i čime se rukovode kada odlučuju. Kojim

vrjedonosnim sudovima sude kada dodjeljuju

ne mala sredstva, za izdavačku djelatnost u

konkretnom slučaju. Ne kukam, ne žalim se,

ali postavljampitanje, neka se zna! Moje knji-

ge se štampaju, uprkos tome!

MirašMartinović

Varvari mogu

da unište

grad, mogu

obrisati natpise

i tragove sa

kamenja, ali ne

mogu izbrisati

sjećanje.

Sjećanje je

nešto što je

nemoguće

uništiti. Ja sam

kroz Dokleu

budio sjećanje

na nas, potvrdu

onih koji danas

žive na ovoj

zemlji