Table of Contents Table of Contents
Previous Page  14 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 14 / 48 Next Page
Page Background

14

Pobjeda

Nedjelja, 13. maj 2018.

Primjeri

CETINJE -Malo je krajeva,

čak i unekadašnjoj SFR

Jugoslaviji, koji su iznjedrili

tolikoheroja, a onda i sami

stekli ime grada heroja kao

što je toCetinje i cetinjski

kraj.

Čitave porodice pripadale su

Savezu komunista ili SKOJ-u

i ne žaleći svoje živote ginuli

u borbi za slobodu. Jedna od

takvih porodica, čiji su svi čla-

novi od najstarijih do onih još

maloljetnih, izgarali ne štedeći

sebe u borbi da svrgnu oku-

patorsku vlast, je i porodica

Ilije Nikolinog Čelebića.

Priču koju donosimo, o heroj-

skoj borbi i junačkom strada-

nju članova ove i tada i danas

uzorne porodice priča nam

Lazar Ilijin Čelebić, sa sjetom

u glasu, ali sa neskrivenim

ponosomu očima. Posebno

mjesto u priči i Lazarovom

srcu zauzima sestra Zorka.

„Moja otac Ilija Nikolin Čelebić

i majka Ike sele se 1932. godi-

ne iz Štitara sa već brojnom

porodicomna Cetinje kako

bi se đeca dalje školovala.

Najmlađi je učesnik iz našeg

sela, Štitara, u Prvombalkan-

skom ratu, učesnik Prvog

svjetskog rata, kao i učesnik

Božićnog ustanka, sa teš-

kommukom izdržava svoju

porodicu koja uoči Drugog

svjetskog rata broji desetoro

djece. U pripremama za 13-jul-

ski ustanak naša kuća postala

je najsigurnija baza i punkt

za sakupljanje oružja, sanitet-

skogmaterijala, za okupljanje

ilegalaca i njihovo prebaci-

vanje na slobodnu teritoriju.

Za vrijeme rata naša kuća u

Jabučkoj ulici bila je značajno

uporište ilegalnog rada bez

Ljudi i vrijeme:

Priča o junačkoj borbi i stradanju

porodice Ilije Nikolinog Čelebića

Ginuli suzačasno

ime i svetuslobodu

Upripremama za 13-julski ustanak naša kuća postala je

najsigurnija baza. Moji roditelji Ilija i Ike i maloljetna braća

Petar i Mihailo i sestre Zorka i Jelena prebacuju samo

njima znanimstazama ilegalce iz okupiranog Cetinja na

partizansku teritoriju, priča za Pobjedu Lazar Čelebić

Već 1937. godine Jovan, đak

cetinjske gimnazije postaje

član SKOJ-a. Radi intenzivno

na pripremama za 13-julski

ustanak 1941. godine. U

to vrijeme bio je sekretar

SKOJ-a u cetinjskoj gimnazi-

ji. Na Petrovdan, 12. jula 1941.

godine, u rano popodne,

opraštajući se od roditelja

kaže da će se vratiti na Ceti-

nje samo sa crvenimbarja-

kom i izvodi prvu grupu sko-

jevaca iz okupiranog Cetinja

u partizane.

U ustanku je bio borac Šti-

tarske partizanske čete koja

je ušla u sastav Lovćenskog

partizanskog bataljona.

Tako je Jovan kao borac

pošao sa Lovćencima u

bitku na Pljevlja u kojoj je u

jurišu, kao bombaš, zajedno

sa još 12 Štitara poginuo.

Novak Ilijin Čelebić, član

SKOJ-a od 1941. godine,

prekaljeni ilegalac u okupi-

ranomCetinju, zatvaran od

strane okupatora i osuđen

na smrt zbogmaloljetnosti

Nastribrata, svatri ratujemo

je pomilovan. Stupa u redo-

ve Štitarske partizanske

čete Lovćenskog odreda iz

kojeg je prekomandovan u

II dalmatinsku brigadu. Uče-

stvuje u svimnjenimbitka-

ma kao komandir čete.

U završnimoperacijama za

oslobođenje Istre u borbi

na ostrvu Cresu biva teško

ranjen i umire u Zagrebu.

Imao je čin kapetana prve

klase.

Đoko Ilijin Čelebić, ilegalac

i najmlađi talac zloglasnog

zatvora u Bogdanovom

kraju, poslije provale cetinj-

ske ilegalne organizacije na

čelu sa GojkomKruškom

i dojave da mu prijeti hap-

šenje bježi iz okupiranog

Cetinja, a okupator umjesto

njega odvodi oca mu Iliju

u zatvor. Postaje istaknuti

borac VI crnogorske udarne

brigade, komesar čete X

crnogorske, učestvuje u

oslobađanju Cetinja. Nakon

rata završava Vazduho-

plovnu vojnu akademiju i 5.

avgusta 1949. godine vršeći

vojni zadatak srušio se avio-

nomu Dunav.

Bio je poručnik JNA.

Đoko IlijinČelebić

Novak IlijinČelebić

Jovan IlijinČelebić

Zorka IlijinaČelebić

obzira na sve rizike. Moji roditelji

Ilija i Ike i maloljetna braća Petar

i Mihailo i sestre Zorka i Jelena

prebacuju samo njima znanim

stazama ilegalce iz okupiranog

Cetinja na partizansku teritoriju

- nastavlja svoju priču Lazar Ilijin

Čelebić.

Ilijini sinovi Jovan, Novak, Đoko

i šćer Zorka rano se opredjeljuju

i aktivno rade za napredni omla-

dinski pokret. Zorka je, prateći

slobodarsku ideju svoje braće,

posebno Jovana koji je bio član

SKOJ-a od 1937. i član KPJ od

1941. godine, ali i svojih roditelja

bila značajna podrška svih borbi

za slobodu. Iako je njeno srce

žudilo za borbom, Lazar priča

da je Zorka zajedno sa bratom

Đokompo zadatku ostala na

Cetinju.

- Od početka okupacije do

1943. godine, kada odlazi u

partizane, ova hrabra djevojka

je mnogo puta ispunila svoje

ilegalske zadatke, sa hrabrošću

i dovitljivošću na kojima bi joj

zavidjeli mnogi iskusniji i sta-

riji borci. Za period ilegalskog

rada Zorka je često govorila da

je bio najteži u njenom životu.

Stamena Cetinjanka odlazi

1943. godine u partizane, stupa

u Desetu crnogorsku brigadu,

gdje je bila bolničarka. Nakon

završetka rata, 1946. godine

polazi u srednjumedicinsku

vojnu školu, koju sa uspje-

hom završava. Nakon toga,

takođe sa najboljim rezulta-

tima, završava školu za višeg

hemijskog laboranta. Služ-

bovala je prvo u Zagrebu, a

nakon toga prelazi u Vojnu

bolnicu u Rijeci, gdje je do

penzionisanja 1972. godine

bila načelnik laboratorije.

Penzionisana je kaomajor

JNA. Nikad se nije udavala,

a čitav svoj život posvetila

je porodicama braće koja

su preživjela. Bila je prava

sestra. Rijetko je pričala o

ratu, osim kada je pominjala

poginulu braću. Njeni ratni

podvizi su zabilježeni u

knjizi ,,X crnogorska briga-

da“ - priča Lazar. Naglašava

da je Zorka žarko željela da

Crna Gora bude samostalna,

posebno su joj teško pali

događaji iz 1991. godine.

Prema riječima njenog brata

Lazara, ostavila je amanet

da kad umre na sahrani ne

bude prisutna vojska iako je,

po činu i zaslugama, imala

pravo na ispraćaj uz sve

vojne počasti.

Porodica Čelebić i danas

nastavlja tradiciju njegovanja

antifašizma, Lazar je sekre-

tar UBNOR-a i antifašista

Cetinja, unuk Željko član GO

SUBNOR-a Crne Gore, a i

Zorkina praunučad sumladi

antifašisti.

J. ĐUKANOVIĆ

U toku suđenja za pokušaj oružanog prevrata za vrijeme izbora

16. oktobra 2016, jedan od optuženih, Andrija Mandić, jedan od

lidera Demokratskog fronta, u nekoliko navrata je ovaj proces

uporedio sa tzv. „bombaškimprocesom“, kada je, prema optuž-

bi, „22. oktobra 1907. Stevan Rajković, štamparski radnik, donio

(je) bombe na Cetinje, a 23. oktobra (1907) je uhvaćen od poli-

cije i zatvoren; kašnje (kasnije) uhvaćen je u Vasojevićima, na

turskoj granici, Vaso Ćulafić s bombama, koje je, kao i Rajković,

donio iz Biograda“.

No, o tome je veoma detaljno pisao Vladimir Jovanović u svom

eseju „Bombaški proces“. Praveći analogiju sa „bombaškim

procesom“, bojim se, Andrija Mandić je dao legitimit procesu

koji se vodi protiv njega, jer je samMarko Daković, jedan od

prvooptuženih za „bombaški proces“, za kojeg je Crna Gora

tražila od Srbije, zajedno sa Jovanom I. Đonovićem, Todorom

Božovićem, PetromNovakovićem i drugima, da ih izruči, a Srbi-

ja odbila uz obrazloženje da „dokazi sa Cetinja nijesu dovoljni“,

dok je Nikola Pašić govorio da Srbija traži „jaču argumentaciju“,

te da ionako ne postoji međudržavni srpsko-crnogorski ugovor

o ekstradiciji, sampotvrdio da je optužnica protiv njega i osta-

lih optuženih za „bombaški proces“ istinita.

Ljubomir Jovanović, bivši predśednik Narodne skupštine i

ministar, narodni poslanik, kako ga oslovljava Marko Daković,

u svom autorskom članku „Sarajevski atentat i beogradska

spoljašnja politika“, objavljenog u „Novom životu“ i „Politici“ 29.

marta 1925. godine, baveći se uzgred „bombaškom aferom“,

piše:

„...Međutimu Beču, u krugovima bosansko-hercegovačke

i druge srpske univerzitetske omladine, raste pokret da se

više ništa ne očekuje od 'nemoćne' Srbije i da se ne slušaju

razložni saveti njenih predstavnika, nego da se potraže veze

sa međunarodnim revolucionarnim elementima, pa se tako i

radi i hvataju se veze sa nekim takim krugovima u zapadnoj

Jevropi. Zatimdolazi u Beograd poznati austro-ugarski pove-

renik Đorđe Nastić. On vara i provocira mladićske patriotske

krugove, uvlači se u vojne radionice u Kragujevcu gde od lako-

vernih ljudi izvara i izmami nekoliko vojničkih bomba, prenosi

ih u društvu notornih bečkih agenata kroz celu habzburšku

teritoriju od Zemuna do Kotora i naposletku pokazuje ih sa

velikim skandalomna Cetinju kao namenjene da uzmu život

knezu Nikoli I! Tako se, niko drugi nego ćesarski Beč počeo

igrati vatrom kragujevačkih bomba, ne sluteći na šta će i izaći

to njegovo sugestivno izazivanje“.

Marko Daković, sa priličnim zakašnjenjem, šalje „Politici“ reak-

ciju na tekst g-dina Ljubomira Jovanovića, 30. decembra 1925.

godine, u kojemna samompočetku kaže:

„Uvaženi Gospodine Jovanoviću,

Vi ste svojim člancima 'Sarajevski atentat i beogradska spo-

ljašnja politika', objavljenimu 'Novom životu' i 'Politici' od

29. marta ove godine, napisali i ove stavove: 'Zatimdolazi u

Beograd poznati austro-ugarski poverenik Đ. Nastić. On vara

i provocira mladićske patriotske krugove, uvlači se u vojne

radionice u Kragujevcu, gde od lakovernih ljudi izvara i izma-

mi nekoliko vojničkih bomba, prenosi ih u društvu notornih

bečkih agenata kroz celu habzburšku teritoriju od Zemuna

do Kotora i naposljetku pokazuje ih sa velikim skandalomna

Cetinju kao namenjene da uzmu život knezu Nikoli'. Kad se zna

da sumladi ljudi iz Crne Gore, upravo njeni bolji elementi bili

progonjeni i osuđivani u tzv. 'bombaškoj' aferi, a kad se zna da

su ti čestiti sinovi Crne Gore, ondašnji crnogorski emigranti kao

revolucionari te bombe, o kojima govorite, nabavljali i nosili,

onda je nesumnjivo da iz Vaših izjava neobaviještena javnost

može stvoriti netačno, pogrešno i rđavomišljenje na štetu rada

i ugleda ondašnje crnogorske emigracije, na štetu pravilnog

shvatanja i ocjenjivanja ljudi i prilika iz onog vremena, što,

držim, da Vi nijeste htjeli...“

Nadalje Daković piše kako „ ...zbog svoje netačnosti te i neu-

godnog tumačenja ... trebala su ta tvrđenja biti odmah isprav-

ljena...“, te kako „...hoće („crnogorska emigracija“, pri. SJ) da od

Vas čuju tumačenje i namjeru Vaših riječi upućenih u rečenom

broju „Politike“, te u njihovo ime očekujemda izvolite odgovo-

riti za koga se odnose oni izrazi u imenovanomVašemnapisu

kao i dokaze i razloge za njih?“.

Što se tiče odbijanja Srbije da isporuči optužene za „bombaški

atentat“, imali smo prilike da se uvjerimo da ta praksa nije pre-

stala timprocesom, da se nastavila i u novije vrijeme. O suđenju

za terorizam, kako tužilaštvo naziva proces prema optuženom

Mandiću i ostalima, a javnost naziva „državni udar“, svoju ocje-

nu će dati sudsko vijeće Višeg suda u Podgorici. U sudskom

procesu na Cetinju, koji je počeo 12. maja, a okončan 14. juna

1908, pred Velikim sudomod 52 optužena, osuđeno ih je 49.

Izrečeno je šest smrtnih presuda, 28 robija – vremenskih kazni

„u lakomokovu na po jednoj nozi“, 15 zatvorskih kazni, dvojica

optuženika su oslobođeni zbog nedostatka dokaza, a jedan

usljed nevinosti. Tadašnji tužilac, Pavle Vujisić, čitajući optuž-

nicu, koja je formalno podignuta 6. maja 1908. i zavedena pod

djelovodnimbrojem414, između ostalog, naglasio je da „nije

mogao ni najumniji predviđati“ da će se „naći izmeta koji će biti

spremni dići ruku na ono, što je svakomCrnogorcu sveto: na

slavomnaše prošlosti i tekovinama sadašnjosti i solidnim teme-

ljima srećnije budućnosti osveštanu lojalnost crnogorskog

naroda prema Uzvišenomprijestolu“ (navod iz eseja V. Jovano-

vića, „Bombaška afera“).

Jedan od prvooptuženih u „bombaškom

procesu“ iz 1908. Marko Daković priznao

Crnogorski

emigranti kao

revolucionari te

bombenabavljali

Piše:

Slobodan

JOVANOVIĆ