Table of Contents Table of Contents
Previous Page  10 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 10 / 48 Next Page
Page Background

10

Pobjeda

Nedjelja, 4. mart 2018.

Intervju

INTERVJU: Oliver Frljić, kultni reditelj koji uvij

PODGORICA

– Teško da

je tokomproteklih desetak

godina bilo koja predstava

jednog od najznačajnijih

pozorišnih reditelja sa

prostora bivše Jugoslavije

Olivera Frljića mogla proći

bez svojevrsnog javnog

skandala. Jer ako Frljić radi u

Bosni i Hercegovini, onda će

zasigurno jedna od njegovih

tema biti ,,patriotsko“ ratno

huškanje, što će, očekiva-

no, rasrditi glumca Emira

Hadžiha isbegovića; ako

predstavu postavlja u Srbiji,

Frljićev glavni lik će, pre-

thodno gurnuvši ruke u bure

prepuno krvi na kojempiše

,,novija srpska istorija“, pub-

liku optužiti da je direktno

odgovorna za ratove deve-

desetih, za počinjene zločine,

za Srebrenicu i za Sarajevo,

za Cecu i za Legiju…; ako

Frljić režira u Hrvatskoj,

onda će u njegovoj predstavi

katolički sveštenik goste na

svadbi jednog ultradesnog

opskuranta nuditi kokainom,

nakon čega će glavna glumi-

ca svoj nos svečano istresti

u zastavu Nezavisne države

Hrvatske (NDH). Posljednje

scene, koje su skandalizovale

dio hrvatske javnosti, mogle

su se vidjeti krajem januara

u zagrebačkom satiričnom

pozorištu Kerempuh, gdje

je premijerno izvedena Frl-

jićeva predstava ,,Šest likova

traže autora“, rađena po

čuvenoj drami Luiđi Piran-

dela.

POBJEDA: Ko su zapravo

lica koja se pojavljujuu

Vašoj predstavi ,,Šest liko-

va traže autora“?

FRLJIĆ:

Oni su siva emi-

nencija desno konzervativne

revolucije u Hrvatskoj.

Najpoznatiji među njima

svakako je notorni Zlatko

Hasanbegović, bivši ministar

kulture, danas zastupnik u

hrvatskom Saboru, te u par-

lamentu glavnog grada. Uz

Hasanbegovića, tu je i vođa

šator-revolucije iz Savske

broj 66 Josip Klem, čovjek

koji je, kao koordinator para-

militarnog krila Hrvatske

demokratske zajednice

(HDZ), 555 dana, zajedno sa

ostalimbraniteljima, kam-

pirao i prosvjedovao ispred

Ministarstva branitelja,

pokušavajući srušiti Vladu

tadašnjeg premijera Zorana

Milanovića. Naravno, tu su i

ostala lica koja su se doista

pojavila na svadbi Velimira

Bujaneca, poznatog hrvatsk-

og promicatelja mržnje i ispi-

sivača medijskih potjernica

za ideološki nepoćudnim

građanima; Marko Perković

Tomson, Željka Markić iz

udruge U ime obitelji, te bisk-

up Mile Bogović.

Kao reditelju, bilomi je

zanimljivo pokušati u struk-

turu Pirandelovog komada

,,Šest likova traži autora“

ubaciti isječak porazne

hrvatske stvarnosti, staviti ga

u satiričku formu, istodobno

nastojeći da pokažem koliko

je danas strah dominantna

emocija u hrvatskomglu-

mištu.

POBJEDA: Čega se plaše

hrvatski glumci?

FRLJIĆ:

Prva scena umom

komadu prekida se tako što

glumci, ne želeći ući u sukob

sa njima, odbijaju igrati

određene likove iz stvarnog

života.

POBJEDA: Sa timste se

zaista suočavali tokom

rada uhrvatskimpozorišti-

ma?

FRLJIĆ:

Da, suočavao sam se

sa tim. Ako se pogleda cjelok-

upna hrvatska produkcija

nekoliko godina unatrag – ili

od, recimo, dolaska Tomislava

Karamarka na vlast do danas

– jasno je da se malo tko od

pozorišnih autora usuđuje

javno imenovati društvene

probleme, tj. ličnosti koje

promiču ustaštvo, koje relativ-

iziraju antifašizam ili koje rade

na stvaranju postojeće klime

otvorenog govora mržnje.

POBJEDA: Kako se ondaVi

usuđujete da na sve to kon-

stantnoupozoravate?

FRLJIĆ:

Nemam što izgubiti.

POBJEDA: Kakonemate?

FRLJIĆ:

Nemam. Sa tim sam

malograđanskimdilemama

odavno raščistio, vjerujući da

je moja zadaća kao kazališnog

reditelja progovarati o različi-

timdruštvenim anomalijama, a

ne ihmaskirati ili normalizirati.

Možda je to jedina ozbiljna

lekcija koju samnaučio dok

sam studirao na toj nesret-

noj zagrebačkoj akademiji:

shvatao sam, naime, da nikako

ne bih smio ponavljati ono što

čine moji profesori, ali i većina

mojih starijih kolega kazališnih

reditelja. Njihovo zabijanje

glave u pijesak pred društven-

om stvarnošću, kao i izostanak

kritičkog diskursa spram rata

devedesetih i tada utemel-

jenih ,,vrijednosti“, nešto je što

me je formiralo i kao osobu

i kao reditelja. Također, to je

u dobroj mjeri formiralomoj

kazališni jezik i senzibilitet.

POBJEDA: Što ste takvim

izboromdobili, a što izgubili?

FRLJIĆ:

Takav izbor doista mi

je dosta toga i donio i uzeo.

Doniomi je prije svega mnogo

neprijatelja i, kada bih živio

još tri ili četiri života, siguran

samda mi neprijatelja ne bi

zafalilo. Sa druge strane, takav

izbor uzeomi je nešto zdravlja,

nekoliko poluprijatelja, kao i

mogućnost rada u Hrvatskoj.

Moj umjetnički status poka-

zuje da teatar, ako se odluči

imenovati određene društvene

pojave, ako postane prostor

kontrasjećanja ili mjesto čiji je

cilj sačuvati ono što je osuđeno

na službeni zaborav, ipak ima

određenu snagu.

POBJEDA: Kada govorite o

svomstatusuuHrvatskoj…

FRLJIĆ:

Predstava ,,Šest liko-

va traži autora“ prvi je moj

angažman u Zagrebu nakon tri

godine. Tijekom tog perioda u

hrvatskim kazalištima nisam

mogao pokazati produkcije

koje sam radio u drugim

zemljama, uključujući ,,Kletvu“,

koju sampostavio u Varšavi

i koja je također izazvala

ozbiljne reakcije u poljskom

društvu. Uzgred, ,,Kletva“ je

dobila i neke veoma značajne

europske kazališne nagrade.

POBJEDA: Jednomstemi

rekli da je ,,kazalište ogle-

dalo kojimbi čestopublici

valjalo razbiti glavu“.

FRLJIĆ:

To je točno. Kazalište

koristim i kaomogućnost

pravljenja šire društvene

mobilizacije, kao instrument

za određeni socijalni perfor-

mans.

POBJEDA: ZaštoVam je

svadbaVelimira Bujaneca, o

kojoj su zaista veoma opšir-

nopisali hrvatskimediji, bila

Moji izbori sumi

donijelimnogo

neprijatelja

POBJEDA: Da li je veoma zaoštrene odnose

Srbije i Hrvatske donekle ipak relaksirala

nedavna posjeta predsjednikaVučića

Zagrebu?

FRLJIĆ:

Krajnje je licemjerno da odnose Srbije

i Hrvatske ,,normaliziraju“ Kolinda Grabar-

Kitarović i Aleksandar Vučić. Otkako je postala

predsjednica, Grabar-Kitarović nije se pojavila

u Srpskomnarodnom vijeću ni za jedan od

praznika; Miloradu Pupovcu pisala je otvorena

pisma, participirala u srbofobiji… I, što smo na

kraju dobili? Ona hoće nekoga da miri!?

Istodobno, sa srpske strane imate čovjeka

koji je bio desna ruka Vojislavu Šešelju, koji je,

kažete, izjavio da se u životu dva puta napio –

jednom kadmu se rodio sin, drugi put kada je

ubijen Zoran Đinđić - koji je slavio ratne zločin-

ce, koji je 1995. u Glini obećavao Veliku Srbiju…

POBJEDA: KaograđaninHrvatske, jeste li

očekivali izvinjenje predsjednikaVučića

zbogonoga što je govorio i činiodevede-

setih?

FRLJIĆ:

Nisam. Vučić se neće izviniti, baš kao

što to neće učiniti hrvatska strana odgovorna

za ratne zločine počinjene u Lori ili za, recimo,

ubojstvo obitelji Zec. Vučić se pritom želi pred-

staviti regionalnim liderom, što je, kada nije

smiješno, banalno i patetično.

,,Neka me Hrvati nazovu konjem ili četnikom,

ako će to popraviti naše odnose, ne ljutim se“,

poručuje Vučić iz Zagreba, pokazujući i na taj

način nedostatak spremnosti istinski se suočiti

sa recentnomprošlošću, ponajmanje sa vla-

stitomulogomu njoj. Znate, ljude se ne ubija

samo puškom; može se stvoriti i društvena

klima u kojoj će drugi lako povući obarač.

Ljudiseneubijajusamopuškom

toliko interesantna? Ukom

smislu je ona paradigmatič-

na za hrvatskodruštvo?

FRLJIĆ:

Tu bih svadbu uspo-

redio sa svadbom Željka

Ražnatovića Arkana i Svetlane

Ražnatović zvane Ceca. Baš

kao što je njihovo vjenčanje

bilo paradigmatično u smislu

potvrde da su ratno pro iter-

stvo i kriminal usko vezani sa

centrima političke moći Srbije

toga doba, tako je i Bujančevo

vjenčanje bila ovjera veze

političkog i društvenog esta-

blišmenta i najgoregmedij-

skog i drugog podzemlja u

Hrvatskoj. Iako se zna da je

prostitutki kokainomplaćao

usluge, da se fotogra irao u

nacističkoj uniformi, Bujanec

je 2015. pozvan na inaugura-

ciju predsjednice Kolinde Gra-

bar-Kitarović. Zašto? Možda

Mi smo veoma često,

nekada i namjerno,

brkali pojmove sloboda

govora i govormržnje

i, pošto su se te dvije kat-

egorijemiješale, došli

smou situaciju gdje se

govormržnjemaskirao

pravomna slobodu go-

vora. Također, pokazalo

se da odgovornost nije

samona političarima,

na političkimelitama,

njihovoj pokvarenosti,

korumpiranosti ili

ideološkimskretanjima,

nego i na onima koji te

elite biraju.

Kada bih živio još tri

ili četiri života, siguran

samdami neprijatelja

ne bi zafalilo. Sa druge

strane, takav izbor uzeo

mi je nešto zdravlja,

nekoliko poluprijatelja,

kao i mogućnost rada u

Hrvatskoj. Moj umjetnički

status pokazuje da teatar,

ako se odluči imenovati

određene društvene

pojave, ako postane

prostor kontrasjećanja ili

mjesto čiji je cilj sačuvati

ono što je osuđeno na

službeni zaborav, ipak

ima određenu snagu

OLIVERFRLJIĆ:

Odgovorni

smozaelitekojebiramo