Table of Contents Table of Contents
Previous Page  7 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 7 / 48 Next Page
Page Background

7

Pobjeda

Utorak, 27. februar 2018.

U fokusu - 25 godina od zločina u Štrpcima

Grančice

moja školska torba,

vezana i dobro osigura-

na kaiševima.

- Više mi se, vala, nećeš smr-

zavati u snijegu i više te niko

neće gađati grudvama, rekao

je.

Cijele te zime, tako samodla-

zila i vraćala se iz škole. Brat

me, poslije svojih časova,

čekao pred kućom, posađivao

na sanke, ogrtao ćebetom i

smještao torbu, pa me vozio

do škole. Nije se žalio ni na

umor, ni na stud. Tamo bi me

ostavljao i išao natrag, kući. Sa

posljednjim zvonom, već me je

čekao pred školom.

Moj brat.

Tek kad je aprilska toplina

otopila posljednju poledicu i

kad su prvi behari poprskali

zagorje, sanke okačismo na

počasnomjesto u podrumu.

Nikad prije i nikad poslije, ni u

jednoj priči ili pjesmi - a bilo ih

je - ja nijesam čula da je neko

toliko volio svoju sestru, kao

što je mene voliomoj brat.

Moj veliki brat. A bilomu je tek

dvanaest...

Pa, sad, recite vi meni, može

li se zaboraviti sve što je za

moj hajtar učinio i može li se

ta ljubav zaboraviti? Može li i

ona nestati kao što snjegovi

nestaju vrh gora? Može li lju-

bav da se istopi, u sitne kapi da

se razlije i da je zemlja upije, da

je nikad više iz sebe ne pusti?

Mogu li ja, možda, takvu ljubav

pustiti da odleprša kao ptica

i presvisne negdje daleko, u

granama visokih cerova i bez

traga? Recite?

Vrijeme je prolazilo, grebli

dani po našimgodinama, sve

na vakat da stignu. I stasasmo

oboje. On povisok, malo povi-

jen, kao da vazda neđe žuri.

Ozbiljan i odmjeren, sav ujed-

načen i sa samim sobom i sa

tim vaktom koji nas je stigao, i

sa familijom, i sa svimdrugim

ljudima. Ja drugačija, nemirna

i nespokojna - mala mi bijaše

naša avlija i usko đe god da

pogledam. Da to sakriju, i

majka i nana su komšinicama

i rođakama, tobož skromno i

nevoljno, govorile o „velikoj

školi“ koju sam završila, o

mojimocjenama i o tome

kako je „malo i muškaraca u

nemoći, potpuno

me poraziše. Sjutra-

dan nijesamhtjela u

školu. Džaba petice i

džaba sve učiteljeve

pohvale - strah je bio jači.

Minu par dana, a onda, iako

su guste magle kratile pogled

oko nas, nad našim selom

zablješta i zasija čisto nebo,

plavo kao proljećni cvijet. Pod

suncem se caklio snijeg u

dolini, a ledeni klinovi, viseći

sa krovova kuća i štala, sa

golih grana i plotova oko kuće,

presijavali su se u zlatnim i

plavičastimbojama. Raskoš.

Ljepota. Da je bajka, pa da je

mnogo.

Glasni povik mog imena me

natjera pred kuću. Zvaome

brat. Svega tri godine stariji

odmene, a kao da je deset, te

ga slušah kao i starije, sve što

bi mi tražio. Pokaza mi rukom

da siđempred kuću. Onako u

papučama, bez riječi, polako

siđoh niz stepenice, netremice

ga gledajući u plave, ozbiljne

oči. Pored njega je stajalo

nešto prekriveno starim, odba-

čenimplatnom. Brat ga podiže

i otkri drvene i povisoke,

crvene sanke. Takvo što još ne

bješe viđeno! Na dvije daske

od bačve, poprečno poveza-

ne daščicama koje je našao

u podrumu, brat je nasadio

nešto slično stolici: naprijed je

imalo rukohvat sa dva debela

konopa, pozadi naslonjač, a iza

njega jedan držač sa kaiševi-

ma; sa strana, sanke su imale

poširoke i nepomične, drvene

pedale. Bio je to sasvimorigi-

nalan stolarski uradak, neu-

jednačeno skrojen, ali dobro

uglačan, ofarban, čak i ukrašen

sa par izrezbarenih listića.

- E, ovo su tvoje sanke, reče

brat. Hajde, spremi se, vodim

te u školu!

Uskoro krenusmo. Brat napri-

jed, vukući visoke sanke onim

konopima, ja u stolici čvrsto se

držeći za rukohvat, a iza mene

cijelomBihoru, koji su tu školu

završili“... A kad u kući nije bilo

musa ira, i kad bi me zatekle

samu i zamišljenu na klupici

pored česme, majka bi glasno

uzdisala, a nana bi sišla sa

doksata, sjela uz mene i, kao

da ja ništa ne čujem i ne hajem,

ponavljala:

- Oooo, more, more... reko’ ja:

ne nju u škole, neee, ne... No,

koga bî da me posluša? Džaba,

vala, pričah...

Bila je uvjerena da bih i ja i moj

život bili drugačiji, samo da

nijesam išla u školu. Da me je

ona naučila ono što valja da

znam - iiih, đe bi meni bio kraj!?

Tome je uvijek nasmijavalo

i odagonilo odmene sjetne

misli i sve čežnje. A nani samo

dokazivalo koliko je u pravu...

*

Ljeto je bilo, avgust. Bašte pune

rascvjetalog cvijeća, kuće pune

musa ira, sve puno sunca. Nad

livadama su se protezali vreli

dani, odnekud bi se čula tiha

ženska pjesma, muškarci su u

grupama šetali ili razgovarali

u debeloj hladovini pred kuća-

ma; svaki čas bi se čuo smijeh i

vika i cijelo selo bješe potpuno

pođetinjilo od vrućina. A kad bi

onamo, na desnoj strani, pala

rumena pregršt zrelih trešanja

i zrno po zrno tonula između

gora, i kad bi prvi akšampružio

svoje duge prste po avliji, duž

puta i po cijelom selu, sijedali

smo za trpeze, kod koga bi se

ko zatekao, i sa prvom kahvom

započinjali duge noćne večere

i priče. U nizu takvih noći, kod

nas se sve češće zaticaomladić

o kome smo znali malo. Dola-

zio je sa bratovimdrugovima,

ostajao sve duže i naposlijetku

stade dolaziti i sam. Pričao nam

je o lijepimgradovima koje je

vidio, o ulici u kojoj je živio i o

običajima tamošnjeg, izvanjeg

svijeta. Kazivao je anegdote iz

života svoje porodice, raspiti-

vao se o nama, o našim sestra-

ma i braći, tražio rodbinske ili

makar prijateljske veze naših

kuća, pominjao neke zajednič-

ke poznanike. Kad bi neka od

nas žena ustala i odnijela hljeb

ili vodu za njihovu trpezu, čula

bi djelove tih kazivanja. Lijep

glas, pravilno slagane rečenice

i vješta gradnja njegovih priča,

uticale su na mene na nenadan

način. Taj stranac mi se uselio

u grudi od čega se ispravih

vašega svijeta. Ubili ste ga.

Da ne remeti sklad koji ste

s vašimnebomuspostavili.

Eeeh... Da je laž, pa da je

mnogo.

Mog brata.

Mogmladog brata.

Ni trideset nije imao.

Pa, recite, sad kada njega

nema, de recite - je li vaš svi-

jet ljepši?

*

Prolaze vozovi, jedan za dru-

gim. Ja stojimna vrhu brijega

i čekamonaj kojimputuje

moj brat. Znam trenutak

kada će se pojaviti. Gledam

dugačke tračnice i osluš-

kujem. Nebo je plavo kao

proljećni cvijet, a pod suncem

se cakli napadali snijeg. Trnu

i drhte gole grane po okol-

nimbrdima. Nigdje nikog, ni

stopu u snijegu da primijetim.

Čekam. Naposljetku, eno ga

voz. Sve je bliže. Brzo namje-

štam crvene sanke, sijedam i

čvrsto se držim za rukohvat.

Polijećemo i letimo sve do

uzbrdice gdje će voz usporiti.

Stižemna vrijeme. Moj brat

me vidi sa prozora, iznena-

đen je i prijeti mi prstom zbog

moje ludosti. Potommi maše.

Nasmijan. Ništa ne sluti...

Pokazujemmu rukomda

mora izaći iz voza, a onme ne

shvata, ne razumije. Vičem,

zovemga, molimda izađe,

plačem, vrištim... Molimda

skoči, samo da ne ode. Da

ne ode. Uporedo sa vozom,

dugo letimna crvenim sanka-

ma i pružam ruku ka prozoru,

ka njemu... Ne odustajem sve

dok se moje ruke do ramena

ne pretvore u grančice i dok

polomljene ne popadaju po

snijegu...

Pa, sad, recite: ima li u tom

vašem svijetumjesta za

moje snove? Ima li u vašim

ogledalima ijedna boja za

moju tugu? Recite, koja vas je

nesreća natjerala da nesreću

posijete? Zar nikad nijeste

imali brata?

Eh, kad bihmogla izbrojati

koliko puta sam zaspala

čekajući ovaj san. Posljednju

moju nadu: da spavam i

sanjam... Sanjam kako jurim

na crvenim sankama - jurim,

jurim, sve dok jednomne

zaustavim taj voz. Da - bar u

snu - odletimo na sankama

moj brat i ja, daleko, što dalje

od ovog svijeta. Da se - bar

u snu - on nasloni na moje

rame i da ja njemu kažem:

- Ne dâ tebe sestra, ne dâ!

u plećima, podigoh čelo i ne

osjećah više ništa do te ljetnje

vrućine i ne vidjeh više ništa do

te vrele pomrčine ispod njego-

vih obrva...

Avgust se gasio, gosti sa strana

stadoše odlaziti, a selo nanovo

ostajaše samo naše. Ali bî:

sretosmo se on i ja na putu,

za dana, i bez riječi prođosmo

jednomimo drugog. Put poši-

rok, ali mi, oboje, morasmo da

prođemo baš istom stranom.

Osjetih tek toliko da se rukav

moje košulje pomjerio. I to je

bilo sve. Uveče nije došao. Ni

sjutradan. Umjesto da je upali,

rumeni zalazak je gasiomoju

nadu. Treće večeri, otac uđe u

avliju, poljubi nani ruku i stade

se gostima pravdati što je

zakasnio kući:

- Eto, tako se desilo... Amilo

mi je, takomi Boga. Milo,

vala... Bogu ‘fala... Milomi je

zbog Ferida, dobra mu je ona

đevojka... i eto, Alah dao da se i

dobro uda...

Sve otac ispriča stojeći, onda

tek opra ruke i sjede sa osta-

lima. A kad je zapalio cigar

duvana, sam sebi važan, jer

zna ono štomi ne znasmo,

objasni i koju kćer će Ferid

udati i za koga. Sve zvijezde

mi popadaše s neba i tuga me

stegnu da nisammogla disati.

Utrčah u kuću.

Nijema stadoh uz mali prozor

moje sobe i pritisnuh čelo

na staklo. U sobu neko uđe i

lagano zatvori vrata; ne osvr-

nuh se. Dvije tople ruke me

zagrliše.

- Što ne plačeš, upita me brat?

Plači. Plači, slobodno. A kad se

isplačeš, razumjećeš da nije

svijet potonuo ako se on ože-

nio. I takomu ja ni jednu jedinu

riječ nisampovjerovao...

Uhvaćena umrežu strašnog

razočaranja, povrijeđena, slaba

i bez posljednjeg ubježišta, bez

ponosa, drhtala samu brato-

vomnaručju. Suza nemah, a ni

glasa. Zato je on govorio:

- Ih, ko zna šta on radi po tom

bijelom svijetu!? Pa je došao

ovamo da se oženi? Hajde,

razmisli malo: da je tako dobar

i divan, našao bi do sad neku

đevojku, mali li je svijet? Raz-

misli...

I još mi je govorio i govorio, ne

puštajući me iz zagrljaja. Na

kraju reče:

- Hajde, hajde, nije svijet pro-

pao... hajde. Ja, eto, svima

govorimomojoj maloj i

pametnoj sestri, omojem

ponosu! Ne smiju da pitaju

za tebe ni ponajbolji momci,

misle - ne bi ih ti ni pogledala,

a ne nekakva skitnica da mi te

uzme. Hajde, hajde, smiri se...

Ne dâ brat tebe, ne dâ...

Moj brat.

Sad, recite, da li je vas ikada

iko, tako lako i bezopasno

preko bola prenio, kao što

sanke po brijegu nose bijele i

naivne rane djetinjstva? Možda

je vama trebala Sveta knjiga,

da u njoj pročitate kako utjeha

i nije u riječima i onome što je

rečeno, već u srcu onoga ko

riječi izgovara?! Znate li vi za

ta sveta znanja samo iz tuđih

priča i pjesama, iz knjiga? Ima li

u vašem životu išta tako važno

i sigurno kao bratovo rame?

Moj veliki brat.

A ni dvadeset pet nije imao...

*

Bio je u pravu. Svijet nije pro-

pao. I kad brojimperle mog

života - neke sitne i nevažne,

neke dobre i lijepe - one

poveće i najsjajnije u đerdanu,

sijaju najjače baš zbog nevolje

iz koje ih je moj brat izvadio,

pozlatio i njima moje grlo

okitio. No, ne znam, možda vi

brata i nijeste imali?

*

Sada je već kasno. Umorna

sam. Sve slabije shvatam što

vam treba? Da vamhalalim?

Da oprostim...? Znate li što od

mene tražite?

Jer, vidite, iako nije propao,

svijet nije bogzna kako lijepo

mjesto. Baremne moj svijet.

Možda je u vašem svijetu sve

drugačije. Možda kod vas trava

drugačije raste ili kod vas na

neki drugi način snijeg pada.

Možda su vaša nebeska zrcala

posebna, meni neznana, pa

u njima vidite samo najljepše

stvari, izdužene i razvučene

slike svog srećnog života i

svaki lijepi detalj uveličan i ure-

šen? Umom svijetu nije tako. U

mom svijetu se sve pamti i dok

pamet traje, ne zaboravlja se.

Ni snijeg, ni sanke, ni smijeh,

ni suze, ni tiha nada, ni velika

ljubav, ništa. Ni sati, ni dani, ni

godine, ni vremena...

U svijetu koji ja poznajem, neko

je odlučio da moj brat ne zaslu-

žuje život. Da nije dovoljno

dobar i da nema potrebe da on

gazi ovom zemljom. Zemlja će

biti plodnija, ako njega ne bude.

Drveće će izrasti više, ptice će

ljepše pjevati, njive bolje roditi,

cvijeće cvjetati, rijeke više vode

nositi, a snjegovi gušći i bjelji

padati. Vi sami ćete biti ljepši

i bolji. On je kvario divnu sliku