Table of Contents Table of Contents
Previous Page  6 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 6 / 48 Next Page
Page Background

6

Pobjeda

Utorak, 27. februar 2018.

U fokusu - 25 godina od zločina u Štrpcima

PODGORICA–Četvrt vije-

kaodzločina, kada su27. fe-

bruara 1993. godine izvoza,

u stanici Štrpci, vojnici Ra-

dovanaKaradžićaoteli 18 ci-

vilamuslimanskevjeroispo-

vijesti,Hrvatakoji jekrenuo

uposjetu svomsinuregrutu

uPodgorici i tamnoputog

putnika, čiji su lični podaci

dodanas nepoznati, porodi-

ceotetih i svirepoubijenih

čekajupravdu.

Jedini pravosnažno osuđeni

su Nebojša Ranisavljević, dr-

žavljanin Srbije, pred Višim

sudom u BijelomPolju i Mićo

Jovičić pred sudom u Bosni i

Hercegovini. Ranisavljević je

čak i „odležao“ petnaestogo-

dišnju kaznu u zatvoru u Spu-

žu koji je napustio još 2011.

godine.

Jovičić je priznao da je uče-

stvovao u premlaćivanju civi-

la, ali i da je čuvao stražu prili-

kom njihove otmice iz voza i

likvidacije i sa Tužilaštvom

Bosne i Hercegovine 2016. za-

ključio sporazum o priznanju

krivice, na osnovu kojeg je

osuđennapetogodišnjukaznu

zatvora. On se obavezao i na

svjedočenje protiv ostalih op-

tuženihza zločinuŠtrpcima.

Posljednja presuda stigla je iz

Apelacionog suda u Beogradu

6. oktobra prošle godine, koji

je odbacio optužbu protiv pet

biviših vojnika Vojske Repu-

blike Srpske „iz procesnih ra-

zloga“.

PRAVDA

Pred pravosudnim organima

Srbije „privremeno je stopira-

no“krivičnogonjenjeDragane

Đekić, Ljubiše iDuškaVasilje-

vića, Gojka Lukića i Jovana

Lutovca, pripadnika paravoj-

ne formacije „Osvetnici“, ta-

kozvane Vojske Republike

Srpske, jedinice kojom je ru-

kovodioMilan Lukić, a koji se

terete da su počinili ratni zlo-

Porodice i četvrt vijekaodzločinačekajupravdu

OptužnicauSrbiji

jošnijepotvrđena

Jedini

pravosnažno

osuđeni

suNebojša

Ranisavljević,

državljanin

Srbije, pred

Višimsudomu

BijelomPolju i

Mićo Jovičić pred

sudomu Bosni i

Hercegovini

Žrtve ovog užasnog zločina su Senad Đečević, koji je imao

samo 16 godina, Esad Kapetanović (19), Safet Preljević (22),

Zvjezdan Zuličić (23), Rifet Husović (26), Muhedin Hanić (27).

Prije 25 godina svirepo su ubijeni i Ismet Babačić i Nijazim

Kajević, koji su tada imali po 30 godina, RasimĆorić (40) i

Fikret Memović (40), Ilijaz Ličina (43) i Bakija Fehim (43). Tog

27. februara nasilno su okončani životi i Jusufa Rastodera (45),

Šeća Softića (48), Halina Zuščevića (49), Fevzije Zekovića (54),

Džafera Topuzovića (55), Adema Alomerovića (59), Toma

Buzova (vojni penzioner iz Hrvatske) i jednog „tamnoputog“

putnika, čiji su lični podaci do danas nepoznati.

Najmlađažrtvaimala16godina

čin u Štrpcima, Prelovu i Mu-

šićima u Bosni i Hercegovini,

27. februara 1993. godine.

Pred sudom u Bosni i Herce-

govini u toku je postupak pro-

tiv još 10osobaza istokrivično

djelo, a uhapšeni su, kao i pe-

torka u Srbiji, u decembru

2014, u koordinisanoj akciji

pravosudnih i policijskih or-

gana Srbije i Bosne i Hercego-

vine.

Sud Bosne i Hercegovine je

godinu kasnije potvrdio op-

tužnice protiv Luke Dragiče-

vića, Bobana i Petka Inđića,

Obrada i Novaka Poluge, Dra-

ganaŠekarića,OliveraKrsma-

novića,RadojiceRistićaiVuka

Ratkovića.

Komandant u Višegradskoj

brigadi takozvane Vojske Re-

publikeSrpske,odnosnopara-

vojne formacije „Osvetnici“

Milan Lukić je predMeđuna-

rodnim krivičnim sudom za

bivšu Jugoslaviju, za zločine u

Višegradu, osuđennadoživot-

nu robiju. Međutim, otmica

putnika izvozauŠtrpcimamu

nikada pravno nije stavljena

na teret, i poreddokazazanje-

govuodgovornost i glavnuko-

mandnupoziciju.

ŽRTVE

Prije 25 godina, iz voza 671,

koji je saobraćao na relaciji

Beograd – Bar, u Štrpcima u

Bosni Hercegovini, stanici iz-

međuZlatibora iPriboja, izve-

deno je 20 civila.

PremaoptužniciTužilaštvaza

ratne zločine, voz je zaustav-

ljen u Štrpcima uz prijetnju

oružjem.

- Nekoliko njih je ušlo u voz,

legitimisaloputnikeiizvelo20

civila. Potom su ih prevezli do

školeuPrelovu.Zarobljeneci-

vile su istjerali iz kamiona i

udarajući ihnogama, rukama i

kundacimaprimoralidauđuu

fiskulturnu salu u kojoj su ih

svi zajedno tukli. Kada su im

oduzeli novac i drugevrijedne

stvari, okrivljeni su ih primo-

rali da skinu odjeću. Samo u

donjemvešu, sa rukama veza-

nimžicom, ukrcali su ihopetu

kamion i odvezli do mjesta li-

kvidacije –piše uoptužnici.

Potomsuihodvelidonapušte-

ne kuće blizu obale rijekeDri-

ne, gdje su ih ubili hicima iz

vatrenogoružja, anjihovatije-

la bacili u rijeku. Do sada su

nađeni posmrtni ostaci samo

četiri žrtve - u jezeru Perućac,

i toHalilaZupčevića2009. go-

dine, a Rasima Ćorića, Jusufa

Rastodera i Ilijaza Ličine

2010. godine.

J. B.

Iz Foruma Bošnjaka Crne

Gore poručili su povodom

godišnjice da zločin u Štrp-

cima posredno još traje i

da ne smije biti zaborav-

ljen.

- Od podizanja otpužnica

se sudski procesi razvlače.

Nema učinkovite potra-

ge za tijelima žrtava, a

ucvijeljene porodice su

ostale bez humane pažnje

– kazali su iz Foruma Boš-

njaka.

Apuluju na nadležne

državne organe da se

uključe, barem razmje-

nom raspoložive doku-

mentacije, u rasvjetljava-

nje ovog, kao i svih drugih

zločina počinjenih u istom

periodu nad građanima

naše zemlje ili u ime Crne

Gore.

Zločinne

smijebiti

zaboravljen

StanicaŠtrpci

»

Piše:

Nada BUKILIĆ

Zima je svladala i pokorila

cio naš kraj i guste, crne kiše

ustukle su predmrazevima;

sve se smirilo i utihnulo,

zamuklo i ucrnilo. Sa doksata

se vidjelo kako trni oglodano

granje i drhte tarabe od avli-

je, a podno njih i niže od puta,

naše njive, kao prljave krpa-

re, smrznuto umirahu doli-

nom. U toj ciči, poče padati

snijeg. Bijeli oblaci, niski, kao

da ti po glavi hodaju, sipahu

snijeg cio dan, pa cijelu noć.

Drugog dana sve bješe pokri-

veno i nijesi mogao razlučiti

gdje je plot, a gdje kapija,

gdje završava avlija, a gdje

počinju put i livade. Cijelo

selo se uspava, sve se svrti u

svoje kuće i avlije, čak i stoka

obezglasi. Bjelina sve pokri i

sve sakri. I da nije bilo dima

nad krovovima kuća, bjelina

bi i sam život sakrila.

A u školu se moralo.

Voljela sam školu. Voljela sam

našu učionicu: široku, pro-

stranu sobu i zidove do pola

ofarbane zelenom, masnom

bojom, sa desetak klupa i

velikom, crnom tablom iza

katedre. Voljela sam i učitelja,

sa vječito bijelim kolijeromoko

vrata.

Iako već u trećem razredu,

bijah još mršava i sitna, manja

i od nekih prvaka. Majka bi mi

govorila:

- Kad ti stavimovu torbu na

ramena, kao da je za grančicu

zakačim...

Torba teška, ali, ja sam već

letjela niz basamake. Za mnom

bi se čuo i nanin glas:

- Haj, bože jedini, hoće da

bagatelišu ovu čoricu, pa

hoće!? Snaga da joj se savije,

da joj se noge iskrivuuuu... Ko

je, more, vidio hair od škole?

Ostav’te čoru kući!

A ja sam već grabila avlijom ili

zamicala seoskimputem...

Samo snijeg, taj duboki sni-

jeg, za mene je mijenjao sve.

Onako nejaka, sa torbomna

leđima, jedva sam se probijala

prtinom, klizala se i padala,

opet ustajala i nastavljala put,

dok su sva ostala đeca već

bila u školi, u učionicama, na

suvom i toplom. Kući sam

se vraćala ozebla, umorna i

gladna, dajući nani pravo da

ponavlja svoj stav o školi:

- Eto, ljetos mi čorica bila ka’

trešnjica! A haj, pogledni sad?

Eeeeh...

Mučila sam se tako danima.

Jednom, na povratku kući,

opkoliše me dječaci iz našeg

sela, svi jači i krupniji odmene,

pa me salećeše grudvama i

ubiše snijegom. Jedva samdo

kuće stigla. Povrijeđeni djetinji

ponos i spoznaja o sopstvenoj

PRIČA