Previous Page  12 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 12 / 48 Next Page
Page Background

12

Pobjeda

Ponedjeljak, 12. februar 2018.

Kultura

INTERVJU:

Ahmed Burić, pisac

PODGORICA

-AhmedBu-

rićnedavno jeobjavioknjigu

priča „Najvažnijapartija

AleksandraWitteka“, u izda-

njuOtvorenogkulturnog fo-

ruma saCetinja.

To je djelo iznenađujućeg ka-

raktera. Nastajalo jeuprocesu

rada koji je sadržao dosta od

onoga što je Burić prezirao i

izbjegavao kao mlad čovjek -

vraćanjeuprošlost,skeniranje

fotografijakojebimoglodoni-

jeti neku priču koju kasnije

treba izgrađivati, arhitektoni-

ku stalnog vraćanja vremena,

elemente balkanskog krvavog

kruga, pisma, knjige,materija-

le, dokumenta, fotografije...

Efekti su fascinantni. Desetak

priča uz kojemožete dugo gu-

štati.

POBJEDA:

KakoVamje

„došla“ ovaknjiga?

BURIĆ:

Hm, kako? Sporo, du-

gotrajno, kao i većina takvih

stvari. Pričakojaotvaraknjigu

„Borhesovosljepilo“,objavlje-

na je časopisu „Fantom slobo-

de“ ima jedno 15 godina. Ni-

samodonihkoji sjednu, imaju

plan, i oštancaju knjigu. Volim

da me neka stvar u tekstu po-

nese, pa da krenem i drugim

putem. Ne doživljavam knji-

ževnost, ni tekst, kao pravoli-

nijski koncept, važnije mi je,

štosekaže, putovati negostići.

Mene poprilično nervira taj

koncept priče kao nečega što

mora biti do kraja uređeno,

mislim da najbolje stvari mo-

raju biti na neki način provje-

trene, nevažno da li se radi o

arhitekturi, poeziji ili muzici.

Ni život, uostalom, nije nika-

kva programom određena

shema, nego svakodnevni

skup neočekivanosti. Možda

iznad nas postoji neki viši si-

stem koji nas čuva, naše je da,

zapravo, nešto odozgo poku-

šamo zapisati ovdje, za sadaš-

njostimoždanekubudućnost.

POBJEDA:

Vjerujete li upo-

ezijučiji se izraz temelji na

filozofskimtezama?Upoet-

skim,meditativnimfra-

gmentimakoje steuknjizi

okupili naslovom„Rimski

soliokvij“naslućuje seda

vjerujete...

BURIĆ

: Samo ukoliko su or-

ganski dio poezije. Ima dobre

poezije bazirane na filozofiji

alije,rukunasrce,rijetka,ave-

liki je broj onihkoji topokuša-

vaju. Kao normalno je da kad

se baviš filozofijom, da pišeš

poeziju. Ne mora, ali sam ne-

kako siguran da kad bi se sada

slučajno otkrila neka neobjav-

ljena poezija Hegela ili Kjerk-

jegora, bila bi dobra. Ono Nje-

goševo o boju koji ne bije

svijetlo oružje, nego srce u ju-

naka, ponajviševaži zapoezije

i filozofije. Nema veze koliko

je poezija naoružana, onamo-

ra naći put kojim dolazi do

onoga ko je čita. Nekad filozo-

fija može pomoći u tome, ali

više smeta.

POBJEDA:

Niko, valjda, nije

tolikoovisanourbanojmito-

maniji kaoSarajevo i Sarajli-

je. I uCrnoj Gori jepričava-

žandiokulturnognasljeđa...

BURIĆ:

NijesuSarajevoiCrna

Gora daleko, a priča je valjda

jedanodnajpouzdanijihkrite-

rija u određivanju nečijeg ka-

raktera. Tu bi moglo biti neke

veze, iako nije stoprocentno,

da dobre priče pričaju dobri

ljudi. Nekako je tako ispalo da

su ljudi koje sam najviše cije-

niouliteraturi, zapravo,dobri,

čvrsti karakteriuživotu, dasu,

uslovno rečeno, nešto „povu-

kli”izsvogtalentaitotranspo-

novali u život. To je uvijek ne-

odvojivo. Može biti da ja tu

malo romantiziram, jer tu ne-

ma nečega da se čovjek za to

uhvati, ali ja želimvjerovati da

je to tako. To da li je priča isti-

nita ili lažna jeste važnona su-

du i u novinama, a naš je svijet

često takav da voli brkati te

stvari.Tajprijetvorni, zaumni,

hajdučki mentalitet je jedna

od konstanti ovoga prostora,

ali se iz toga rađaju sjajne pri-

če, zapleti koje ne možeš baš

svugdjenaći, jersutakoludač-

ki i inspirirani su jednom ne-

svakidašnjom situacijom, jer

ovaj prostor stvarno dugo živi

u jednoj vrsti nenormalne si-

tuacije, bivajući getom ispred

uređenog svijeta. Ispada da je

duh pričanja priča tamo gdje

se oskudnije živi, bilo da je to

zbog škrte zemlje, ili stalnog

pomjeranja zbog ratova, ali u

tim samotnim noćima i dani-

ma, valjalo jenešto raditi, i on-

da sedoubeskraj razgovaralo.

Ja sam taj duh pričanja priča

upoznao kod roditelja moje

majke u Mostaru, oni su iz

Istočne Hercegovine, a to je

granica s Crnom Gorom, vi

znate o čemu ja govorim.

Možda su ti razgovori, ta lju-

bav koja se prenosila pričom

bile neke prve niti koje su se

utkale u to da postanempisac,

ali sigurno ima nešto u tome.

Sarajevojenekadbilotakvoda

jecijenilodobre pričačepriča,

i to se treniralo, kao basket,

fudbal i rukomet. Bio si veći

car što si znao bolje pričati:

malo je danas toga ostalo. Ovo

neljudsko vrijeme preživlja-

vanja kao da ne ostavlja mo-

gućnost da se priča raširi, da

dobije neka krila, da bude

ispričana i dapotomživi. Živi-

monekekrhotine,opiljkeipo-

trebno je dosta snage i kon-

centracije da se sve to okupi u

današnjem Sarajevu, zasigur-

no, više nego na drugommje-

stu.Amožda je totako, jer sam

i ja takav. Mušičav, reklo bi se,

sklon emotivnim padovima.

Sve je to, ukrajnjem, priča.

POBJEDA:

Život arhitekte

AleksandraViteka, projek-

tanta čuveneGradskevijeć-

niceuSarajevudostojan je

romana. Dobio jepriču. Na-

mjerno, a slučajno. Vjeruje-

te li da je slučajnobašVama

pripala?

BURIĆ:

Dosta ljudi, pogotovo

onih koji pišu književnu kriti-

ku, misli da je ta priča praktič-

no „gotov“ roman, kojeg „sa-

mo“ treba napisati. Međutim,

jasammaloskeptičanjer, kako

sam već rekao, ne vidim neki

dublji smisaou tomeda sepiše

isključivo historicistički, no u

kratkim prepiskama s nekim

ljudimakojiosjećajusenzibili-

tet te priče, polako se nazire

put kojimbi ta pričamogla ići.

Vitek? Kakva briljantna poja-

va. Zamislite tipakoji kaodije-

te iz slovačkemanjine izSiska,

odlazi u Beč na studij, tamo

sretne Vilhelma Štajnica, pr-

vogprvakasvijetaušahui-do-

bije ga. Putuje Španijom i bli-

skim istokom, opčinjen je

arapsko- hispanskomciviliza-

cijom i arhitekturom, obilazi

džamije po Kairu, traži rješe-

nja za svoja djela, pritom vje-

rovatno i puši neke „smiješne

cigare“,vjerovatnoslušaputu-

juće muzičare na povratku iz

Istanbula, a u Beču baš i ne

znaju šta bi s njim, pa ga onda

dodjeljuju strogom, operativ-

nom Kallayu u Sarajevo, koji

treba da od njega izvuče naj-

bolje, ali mu dodjeljuje neku

vrstumentora,odnosnotutora

u liku Karla Paržika. Vitek je

nesumnjivo, imao, nešto geni-

jalno. Njegov je duh dodirivao

razne stvari, kroz njega su te-

kle razne energije, mo-

že biti da je u Egiptu

došao na ideju da

sebi u Vijećnici sa-

gradi grob poput

faraona, kako bi ži-

vio vječno. Takvi

tipovi vuku svijet

naprijed, ako sam

imalo doprinio da je

dobio priču kako kaže-

te, onda je to u redu, i više od

toga. Slučajno? Sve je relativ-

no,moj Alberte. Valja l’ ova?

POBJEDA:

Valja... Trošite

svojepedesete. To sugodine

zakojekažuda suonekada

čovjek još ima želja ali je

prekasnoda ihostvaruje.

Uspijevate li napraviti kon-

senzus s godinama?

BURIĆ:

One idu i ne pitaju, a

ja gledamda se nekako držim

za njih. Ponekad sam star,

osjećam se kao da mi je 100

godina, a onda negdje među

dragim ljudima udahnem i

shvatim da dječak u meni još

uvijek živi.

POBJEDA:

Osnovni pro-

blemdanašnjeg svijeta, po

Vašemmišljenju je...?

BURIĆ:

To što je novac, prak-

tično, raspoređen u ruke ma-

logbroja ljudi, doksesiromaš-

na većina kolje između sebe.

Paravan koji je stvoren da se

ne bi vidjela suština, paravan

od informacija koje nas upu-

ćuju na to da je profit jedina

bitna stvar, još jeuvijekpreve-

liki snažan.Uglavnomsukrivi

ljudinanajvažnijimmjestima.

Od Trumpa, do Tužilaštva u

KantonuSarajevo.

VlatkoSIMUNOVIĆ

Bio si veći car što si znao bolje pričati: malo je danas

toga ostalo. Ovo neljudsko vrijeme preživljavanja kao

da ne ostavljamogućnost da se priča raširi, da dobije

krila, da bude ispričana i da potomživi

Portret

umjetnika

Ahmed Burić rođen je

1967. godine u Sarajevu.

Pjesnik, prozaista, pre-

vodilac... Objavljivao je

u najvažnijimmedijima

Jugoistočne Evrope. Tek-

stovi sumu prevođeni na

njemački, engleski, češki,

slovenački, francuski,

španski. Objavio je knjige

poezije „Bog Tranzici-

je“ (2004), „Posljednje

suze nafte i krvi“ (2010),

„Maternji jezik“ (2014),

„Hipertenzija“ (2017), i

roman „Tebi šega što se

zovemDonald“ (2017).

Autor je knjige eseja

(kolumni) „Od Ivana do

Azize“ („Ni na nebu ni na

zemlji”). Muzičar je i član

grupe „Kablovi”. Živi u

Sarajevu.

Previše jekvazimudrovanja

u literaturi naovim jezicima

POBJEDA:

Negdje u ovoj knjizi jedan od

likova zastupa tezu da većina pisaca koju

poznaje piše kao damrzi književnost.

Poznajete puno pisaca. Kako s njima stvari

stoje?

BURIĆ:

Kad nisi siguran koga ćeš citirati,

onda citiraj sebe, tu si najsigurniji. U knjizi

„Hipertenzija“, objavio sampjesmu „Balkan“

koja glasi: „U toj historiji/previše je jave/a

premalo snova/u timpjesmama/premalo

je zraka/a previše slova“. Previše mi je

nekog ili kvazimudrovanja u literaturi na

ovim jezicima, ili nekog gledanja u vlastiti

stomak, nekog propitivanja kroz spolna ili

hedonistička ili neka takva iskustva. U stva-

ri, možda je bolje reći da takvi pisci mrze

čitaoca, a to uvijek negdje govori i o piscu

samom. Naravno da nisam za udvaranje, ali

nije loše misliti o Drugome, pogotovo ako je

taj Drugi neko ko ti čita knjigu.

AhmedBurić

Dobrepriče

pričaju

dobri ljudi