Previous Page  10 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 10 / 48 Next Page
Page Background

10

Pobjeda

Nedjelja, 11. februar 2018.

Esej

Istorija je jedna lijepa i za-

vodljiva nauka, ali do zla bo-

ga pretenciozna i opasna za

onogako jepreozbiljnodoži-

vi. Pretendujući da sve zna,

istorija nije utvrdila ni kada

je i gdje je umro „Otac istori-

je“Herodot.Dobro, jestebilo

davno inije tadabilo interne-

ta, ali - tata je ipak tata. Veliki

Ciceron je istoriju proglasio

učiteljicom života, ali koliko

gajeonanaučilaživotupoka-

zujenjegovkraj: pogubljenje

od asasina Oktavijanovog,

Antonijevog i Lepidovog tri-

jumvirata. Tako su se, naime,

nekada zvale koalicije. Veliki

Gibon, klasik evropske isto-

riografije, kaže: „Istorija je

tekneštovišeodnizazločina,

gluposti i nesreća čovječan-

stva“.Ničenalazida je„zbilja

helenskogobrazovanjabitno

neistorijska, a uprkos tome,

ili što više upravo zbog toga,

neizrecivo bogata i puna ži-

vota“.

Na tragu ove misli Osvald

Špenglerveli(parafraziram),

da staromHelenu nikad nije

padalo na um da nešto isko-

pava i da um i djelatost pod-

vrgava nekoj istoriji. Napro-

tiv, on se u svakom trenutku

osjećaosposobnimda iznova

pravi istoriju, umjetnost i

kulturu. Dakle, što to život

moženaučiti istorijakaouči-

teljica života? To prvenstve-

no zavisi od, kako bi danas

rekli, kurikuluma te nauke,

odnosno od sadržaja istorio-

grafije. Veliki dio toga kuri-

kuluma je diskutabilan i pre-

p i s i va čk i , mi t o l o š k i i

pristrasan i opterećen sla-

vom pobjednika. Stoga u

svom drugom „Nesavreme-

nom razmatranju“ pod na-

slovom „O koristi i štetnosti

istorijezaživot“FridrihNiče

kaže: „Samo iz najviše snage

sadašnjosti smijete tumačiti

prošlost: samounajsnažnijoj

napregnutosti svojih najple-

menitijih svojstava odgonet-

nut ćete što je u prošlosti vri-

jedno znanja i očuvanja, i što

je u prošlosti veliko. Isto

istim! U protivnom svodite

prošlost na svoj nivo. Ne vje-

rujte istoriografiji ako ne

proizilazi iz glave najrjeđih

duhova“...

Dakle, istoriju piše onaj ko je

iskusan i nadmoćan. Onaj ko

nije doživio nešto veće i više

od svih, taj ni iz prošlosti ne-

će znati istumačiti ništa veli-

ko i visoko“. Ili na naški pre-

vedeno: istorija je suviše

bitnadabijeprepustiliistori-

čarima.

Čak i kad istorijunapišuova-

kvi poput Ničeovih izabrani-

ka, treba je uzimati oprezno

u propisanim dozama i u

skladu sa sopstvenim kogni-

tivnimsposobnostima.Nika-

ko kao dogmu, katehizis ili

kao jednom zauvijek dato

pravilo i uputstvo. Kao što

normativni overdozing vodi

u diktaturu i nedostatak slo-

bode, tako i istorijski overdo-

zing vodi u nerazumijevanje

svoga vremena i stvara-

lačku impotenciju pri-

likom pokušaja iz-

gradnje budućnosti.

Može i da ti oduzme je-

zik vjeru i naciju, i da se

nakon vijekova borbe pi-

taš o identitetu, baš kao

kurvinkopiljan.

Pitam se ovih dana je li bolje

Kataloncima ili nama? Iako

mi imamo državu, bolje je

njima jer imaju identitet.

Identitetkad-tadstvoridrža-

vu, abeznjega jemožeš imati

samoprivremeno.

Orelativnosti istorije

Dakle, ko nije sposoban da

pravi budućnost kao novu

istoriju, taj neminovno ide u

istoriju gdje ovisno o veličini i

značaju bude upamćen ili ne-

povratnorecikliran.Neposto-

je u politici i borbi za buduć-

nost neka garantovana prava

vučenja iz istorije, kao što po-

stoje u bankarstvu iz nekih

fondova. Utakmica bitisanja

uvijek traje, pa - ili te ima, ili te

nema. Mi smo prezasićeni

istorijom zato što nas tamo

stalno vraća nesposobna poli-

tička kasta koja ne umije krei-

rati i prizvati budućnost, kao i

hegemonističke pretenzije

nekih većih a istorijski manje

ostvarenih naroda i „majčice“

Rusije. I zato nas neprestano

guraju nazad u limb neke iz-

maštane istorije stvorene od

porodične sagePetrovića, ple-

menskih saga iz pretnjaka,

monaških metanijskih vizija i

vrlo malo ozbiljne i metodo-

loški i na vjerodostojnim či-

njenicamautemeljeneistorije.

Da ne pričamo, čast izuzeci-

ma, ko se sve odvažio da radi

istorijske sinteze. Mi smo je-

dinstven slučaj. Niko nam ne

spori hiljadugodišnju junačku

i krvavu istoriju ali nam spori

da smo mi mi, već smo mi u

stvari oni. Možda je ovo više

psihijatrijska nego istorijska

problematika, ali prije kolek-

tivnog odlaska psihijatru haj-

mo jednomraščistiti istoriju.

Na ovakva razmišljanja pota-

klamenovaknjigaprof. drRa-

dovana Radonjića „Crnogor-

ska t eokra t i j a“ , ko j a j e

izuzetno provokativna u od-

nosu nameinstrim istoriogra-

fiju, i koju je izdala „Nova Po-

b j eda“ . Ne sma t ram s e

kompetentnim da presuđu-

jem, ali moram priznati da su

„jeretički“ uvidi profesoraRa-

donjića ostavili na mene sna-

žan dojam i djelovali osvježa-

vajuće.

Zašto osvježavajuće? Zato što

sutemeljeninaozbiljnimivje-

rodostojnim izvorima, a plod

surazmatranjauokviruopšte-

prihvaćenihmetoda iz teorija

drušTvenog razvoja i teorije

države i prava i poštovanja

istoriografskih principa. Ne-

ma harizmatika, nema deifi-

kacija, hagiografija, mistifika-

cija i čudestava. I zato još što

su mi u godini Njegoša od hi-

perprodukcije njegošologa

prosto ranjena sva čula i estet-

ski osjećaji, a mikrokozma

natkrililamakrokozamivasci-

jelu vaseljenu i um i razum.

Možda je pojava ove knjige

dobar povod da dobronamjer-

ni i ozbiljnomisleći ljudi po-

krenu iskrenu raspravu o pro-

blemima naše istoriografije.

Tim prije što institucionalno

nema ko to pokrenuti. Crno-

gorska akademija nauka i um-

jetnosti je u stvari ekspozitura

Srpskeakademije,Dukljanska

akademija je nestala, a duhov-

nom sferom istoriografijom i

katastrom hara SPC. Maksi-

mum koji možemo očekivati

od Univerziteta je da umjesto

Radmilinih grandioznih he-

peninga za Dan državnosti

prof. dr Bjelica napravi slet.

NemoramoRadonjićevetvrd-

nje i uvide smatrati u kamen

uklesanim dogmama. Shvati-

mo ihkaoozbiljnoutemeljena

pitanja i pokušajmo sa istom

ozbiljnošću i utemeljenošću

dati svojeodgovorenanjihi

tu će se negdje pojaviti oz-

biljna rezultanta. Nemoj-

mo samo pokušati da „gro-

mog l asnom ćutnj om“

učinimo kao da knjiga nije

ni objavljena, kao što je bilo

sa knjigom „Guvernadur-

sko–mitropolitskakontrover-

za“, sličnetematike. Iduhspa-

ljenih knjiga je preživljavao, a

kamoli prećutanih. Jedini

uspješan način borbe protiv

Radonjićevih jeretičkih isto-

rijskihuvida jeda seopovrgne

validnost izvora koje on navo-

di i da se negira logika njego-

vih dedukcija. Neće biti lako,

alimoraseneštočinitiitokon-

tinuirano a ne prigodničarski.

INičeje,naprimjer,u„Sumra-

ku idola“ morao čak da filoso-

fira čekićem. Sav ovaj filozofi-

česko-istoričeski preludijum

izlasku jedneknjige imao jeza

svrhu da pokaže da i veliki na-

rodi velikih kultura i istorija

putem najvećih umova preis-

pituju svoja shvatanja istorije.

Prepotentnobibilodamitone

učinimo. I tone samo iz razlo-

ga pristojnosti već iz praktič-

nih razloga opstanka. Samo

zato što smo svu svoju pogibi-

jui slavui svijestvezali zazidi-

ne jednog manastira, i jednu

porodicu nasljedno mitropo-

litsku, što nema nigdje u hri-

šćanstvu otkad je Hrista i Je-

vanđelja, mi hramljemo pod

teretomuvezenogkleronacio-

nalizma. Vojštili smo na paše i

vezire i seraskera Latasa i Na-

poleonovog generalaMarmo-

na iAustrijuiNijemce i Italija-

ne, samo smo se potleušili

pred jednom etnofiletistič-

kom pravoslavno-vudu sek-

tom i pseudo nasljednicima,

čoče, trona Svetoga Petra Ce-

tinjskoga i šatro egzarsima

trona Peckoga. Ludilo je dotle

došlo da svetosavski bik Apis

izjednačavasebe i rimskogpa-

pu jer suobojica na tronuSve-

tog Petra. On ne zna da svaki

Petar nije baš Petar ili Simon

benJonahnazvan„Petros(sti-

jena)“, nego tek neki tamo

imenjak.

Ako nije najjasnija ova moja

hagiohijerarhija, citiraću on-

da silogizamnajvećeg ideolo-

ga i filosofa Antibirokratske

revolucije: „Prvi je već bio pr-

vi, prvi je i sada, a drugi nije

prvi, jer već imamo prvoga.

Nikadanijebioprvi, panemo-

že ni biti prvi“.

Naša kukavna politika šibicari

i trguje sa tom moćnom sek-

tom sve u cilju očuvanja toga

izmaštanoga nečega, a tem-

po i sadržinu razvoja gra-

đanskogdruštvanedikti-

rajupotrebe integracija i

ekonomski interesi sta-

novništva već nasljed-

nici trona Svetog Petra

i Mehmeda al Fatiha,

uz pomoć nacionali-

stičko-klerikalističkih

stranaka. I istoriografiju

nastoje prepraviti tako

da zabetoniraju podjele. I

ne samo kleronacionalisti

već i pseudo građanski pame-

tari, koji nemaju ni jednu od

osobinaNičeovih favorita, već

od rasnih istoričara otimaju

istoriju i modeliraju po nekim

dnevnopolitičkim potrebama

i plemenskim i stranačkim

ukusima.

U toj situaciji se kodnas reha-

bilituju četnički zločinci i cr-

nogorski kolaboracionisti sa

više ili manje časti i junaštva,

kao i SSmuhamedanci ne bi li

naskakospasliod„nazadnog“

građanskog proevropskog

uređenja. Samo je tabu reha-

bilitacija guvernadura Rado-

njića sugospodara Crne Gore

gotovo osamdeset godina i

proslavljenih vojskovođa i

diplomata. I da se odmah

razumijemo, ne pominjem

ovo zbog autora knjige,

profesora Radonjića, niti

zbog želje da arbitriram iz-

međudvijevladarskeporo-

dice sa Njeguša, nadasve

trgovačkeporodice i tomo-

nopolističke i tako bogate,

da ih je siromašni ostatak

Crne Gore zvao „Njeguški

Žuđeli“.

Pominjem ovo zato što mi

teksada,saskorodvavijeka

zakašnjenja, pokušavamo

ostvariti prozapadnu or-

jentacijukojusuzagovarali

guvernaduri Radonjići i

knjaz Danile Petrović, od

miljazvaniZeko.Otklonod

manastirskog duha i zidina

Šćepanmali iZekosuplati-

li glavom, a guvernaduri su

protjerani i razoren im je

ugled i ognjišta. Kako je

Svetosavski Apis-bik kre-

nuo, bojim se i za ove da-

našnje prozapadnjake. Po-

minjem ovo i zbog toga što

mi zbog kaluđerskih okova

okomozgamirnoprihvata-

modaseBokadanasnaziva

„Zalivom hrvatskih sveta-

ca“, a svi crnogorski latini-

sti su dio hrvatskog kultur-

nog i nacionalnog nasljeđa,

a s njima i Zmajevići, Vic-

kovići, Lukovići i mnogi

drugi. Grbljani, koji su kao

strani državljani dobro-

voljno odili u crnogorske

bitke, danas suSrbi odprije

Kosova. OVasojevićima da

ne govorimo.

A samo dva vijeka ranije

Bokelji i Grbljani i Vasoje-

vići su se dobrovoljno i sa

žarom ujedinjavali sa Cr-

nomGorom. Sve je ovo po-

sljedica našega survavanja

1918. u velikosrpsku klero-

nacionalističku crnu rupu,

gdje pođosmo ne svojom

voljom, kao ljudi i junaci,

nego kao dinastičko-kalu-

đerska prćija. Zato je po-

trebno pošteno i na osnovu

validnih izvora zasnovano

prevrednovanje i preime-

novanje istorijskih činjeni-

ca, kako bi početnu tačku

vektora našeg istorijskog

trajanja vratili 1000 godina

unazad i izbavili nas iz pra-

voslavnoslavjanskeutopije

u Evropu i na Mediteran.

Tu nam je mjesto i tu smo

oduvijek i bili, i jednomza-

uvijek smjestimo sveoltare

tamo gdje su ih evropsko

prosvetiteljstvo i Francu-

ska buržoaska revolucija

smjestili.

No, najbolje je da pročitate

ovu knjigu Radovana Ra-

donjića koju danas promo-

višemo. Sve ovo o čemu

sam govorio rečeno je u

njoj dijelomeksplicitno di-

jelom implicitno, a rečeno

je i mnogo drugih bitnih

stvari. Možda će vas sve to

inspirisati na vedrije i tač-

nijeistorijsko-političkemi-

sli odovihmojih. I nemojte

se ustručavati, istoričite

slobodno.

Ako je sve relativno, kako

reče stari dobriAlbert, i sve

zavisi od tačke sa koje se

posmatra, onda je i tuma-

čenje istorije relativno i za-

visi od tačke gledišta.

MiloradPUSTAHIJA

Povodom izlaska knjige ,,Crnogorska teokratija“ dr Radovana Radonjića

DrRadovanRadonjić

Pitamse ovihdana je

li boljeKataloncima ili

nama? Iakomi imamo

državu, bolje jenjima jer

imaju identitet. Identitet

kad-tad stvori državu, a

bez njega jemožeš imati

samo privremeno