Previous Page  10 / 52 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 10 / 52 Next Page
Page Background

10

Pobjeda

Intervju

Nedjelja, 28. januar 2018.

Pravda pomjeri p

Beograd je najbolj

PODGORICA

Tadašnji

predsjednik CrneGoreMilo

Đukanović 2000. godine

je bio jedan od prvih politi-

čara koji se javno izvinio za

zločine koji su crnogorske

jedinice činile uHrvatskoj,

na područjuKonavla i

Dubrovnika. Simbolička

vrijednost njegovog izvi-

njenja je bila i ostala veoma

značajna, jer skoro 18 godi-

na nakon toga još uvijek

nije bilo dovoljno sličnih

gestova političara iz drugih

sredina - kaže u intervjuu

Pobjedi dr Nevenka Tromp-

Vrkić, predavač na katedri

za evropske studijeUniver-

ziteta uAmsterdamu. Ona

je ujedno bila i istraživač

timaHaškog tribunala u slu-

čaju SlobodanaMiloševića

i za Pobjedu govori kako je

Srbija uz pomoćmeđuna-

rodne zajednice isposlovala

da posljednje poglavlje o

zločinima koji su počinjeni u

ratovima devedesetih bude

poglavlje o zločinima nad

Srbima.

POBJEDA:

Kakvu je ulogu

u razumijevanju ratova iz

devedesetih odigraoHaški

tribunal? Zašto ga neki

hvale, a neki kritikuju? Da

li je još rano da se donose

ocjene o njegovimučinci-

ma?

TROMP VRKIĆ:

Mislim

da će trebati vremena da

se učinci rada Tribunala

u potpunosti sagledaju.

Preliminarne ocjene zasno-

vane na utiscima i vlastitim

iskustvima onih koji su bili

dio ovog procesu su važne,

ali nijesu dovoljne. Jer za

de initivnu ocjenu će trebati

još puno ozbiljnih naučnih

istraživanja, da se vidi što se

istražuje, prema kojoj meto-

dologiji i prema kojim stan-

dardima uspjeha. I nakon

četvrt stoljeća od osnivanja

Haškog tribunala, jasno je

da je mir morao biti moguć

bez pravde. Jer koliko god

da je od 161 optuženika na

kraju osuđeno, to nikako nije

reprezentativno za zločine

koji su počinjeni od 1990. do

2001. u pet oružanih sukoba

od Slovenije do Makedonije.

Žrtve svakodnevno sreću

počinioce koji slobodno žive

na istompodručju na kojima

su činili zločine. I bez obzi-

ra što se suđenja za ratne

zločine nastavljaju na nacio-

nalnim sudovima, mnogim

počiniocima se nikada neće

suditi. Što se tiče suđenja

za ratne zločine i utjecaja

na proces pomirenja, nema

nikakvih naznaka da su

suđenja i presude imale pozi-

tivan utjecaj na međuljudske

i međuetničke odnose u

postkon liktnimdruštvima

Hrvatske, BiH, Kosova ili

Makedonije. Svaka oslobađa-

juća presuda je imala upravo

suprotan efekat i otvarala je

stare rane kod žrtava. Svaka

osuđujuća presuda je otvarala

pitanje povezanosti individual-

ne s kolektivnom i državnom

odgovornošću. Dobar primjer

za to je posljednja presuda Tri-

bunala bosanskohercegovač-

kimHrvatima, koja je povezala

zločine Hrvata iz Herceg Bosne

s političkim vrhomu Zagrebu

imenujući ratnog predsjednika

Hrvatske Franju Tuđmana kao

člana Udruženog zločinačkog

poduhvata. To je dovelo do

velikih negodovanja u Hrvat-

skoj i negativnih ocjena i nepri-

hvaćanja presuda Tribunala.

Gdje tu ima prostora za

pomirenje? Ja kao politolog

smatramda nema mira bez

pravednogmirovnog spora-

zuma. Da je Tribunal odradio

najbolji posao što je mogao,

to neće promijeniti Dejtonski

sporazum koji je zamrznuo

teritorijalno podjelu BiH po

etničkomprincipu i time

legalizirao postojanje Repu-

blike Srpske, čije je stvaranje

rezultat masovnih zločina nad

Bošnjacima.

Sažetak moje preliminarne

evaluacije je da se rad Tribuna-

la treba prevashodno ocjenji-

vati prema njegovimpravnim

dometima - tj. broj optuženika

u odnosu na broj žrtava, kvali-

teta optužnica, konsekventna

primjena pravnih teorija u

optužnicama, dosljednost pre-

suda i kazni. Proces pomirenja

treba ostaviti drugim institu-

cijama koje imaju i inansijska

sredstva i institucije da se time

bave. A što se pisanja povije-

sti tiče, krivični sudovi to ne

mogu niti trebaju raditi.

POBJEDA:

Vi u tekstu

koji je objavila Pobje-

da, kao i bivši tužilac

Džefri Najs u Jutar-

njem listu, tvrdite da

jeHaški tribunal sve

ovo vrijeme u stvari

bio na strani Srbije,

dok Beograd i pred-

stavnici Srba svuda u

regionu tvrde suprot-

no. Hoćete li to kratko

argumentovati?

TROMP VRKIĆ:

Na prvi

pogled veliki i možda naj-

veći uspjeh Tribunala je što

je uopće osnovan. Kad je

umaju 1993. godine Savjet

sigurnosti jednoglasno

usvojio prijedlog za osnivanje

Međunarodnog krivičnog

suda za bivšu Jugoslaviju – ili

pojednostavljeno Haškog tri-

bunala – ovo je doista bio veliki

pomak u funkcioniranju UN,

jer bilo kakva slična inicijativa

u vrijeme Hladnog rata bi bila

nemoguća. Ovo je isto tako

bilo kratkotrajno, ali značajno

razdoblje početkomdevedese-

tih saradnje Moskve, odnosno

Borisa Jeljcina sa Zapadom,

pa tako Rusija nije upotrijebila

pravo veta kao jedna od pet

stalnih članica Vijeća sigurnosti

da zaustavi osnivanje Tribuna-

la. Međutim, ako se dobro pro-

analiziraju okolnosti u kojima

je Tribunal osnovan, onda se

vidi da je od samog njegovog

osnivanja on pogodovao Srbiji.

On je osnovan nekih tri tjedna

nakon što je srpska strana

kao jedina strana odbacila

Vens-Ovenov mirovni plan za

Bosnu i nastavila sa osvaja-

njem teritorija koje bi spojile

srpske teritorije u Hrvatskoj,

BiH (npr. Posavski koridor na

sjeveru Bosne i koridor

uz rijeku Drinu na

istoku uz samu

granicu sa

Srbijom).

Poslije

neuspje-

ha Vens-Ovenovogmirovnog

plana, pritisak javnogmnjenja

u važnim zapadnim zemljama

na svoje nacionalne vlade da

vojno interveniraju i spriječe

daljnje zločine nad Bošnjaci-

ma raste i umjesto da vojno

interveniraju – međunarodna

zajednica osniva preko Vijeća

sigurnosti Tribunal. Time se

izbjegava pritisak javnosti da

se vojno intervenira protiv srp-

skih oružanih snaga. Osnivanje

Tribunala je pozdravljeno od

strane liberala diljem svijeta

koji su se zalagali za humani-

tarne intervencije u cilju zaštite

ljudskih prava i života nevinih

žrtava. Međutim, odgađanjem

intervencije se kupovalo

vrijeme, jer srpska strana

niti nakon osnivanja

Tribunala nije odu-

stala od daljnjih

teritorijalnih

osvajanja.

Tribunal

nije

spriječio daljnje zločine, pa se

najveći zločin desio u istočnoj

Bosni – na području Srebreni-

ce – pune dvije godine nakon

osnivanja Tribunala. Znači Tri-

bunal nije odigrao ulogu upo-

zorenja i zastrašivanja niti Milo-

ševića, niti Karadžića i Mladića

da idu i dalje s teritorijalnim

osvajanjima i etničkim čišće-

njemosvojenih teritorija. To

isto tako nije spriječilo Miloše-

vića da započne i rat na Koso-

vu 1998. godine – šest godina

nakon osnivanja Tribunala. Ali

1999. godine međunarodna

zajednica se ne oslanja samo

na Tribunal, nego poučeni

iskustvom Srebrenice, na vrije-

me počinje vojnu intervenciju

koja traje deset tjedana i koja

je na vrijeme spriječila srpske

oružane snage da počine

genocid i na Kosovu. Premda

na Tribunalu nije bilo u optuž-

nicama genocida za zločine na

Kosovu, neki pravnici i analiti-

čari smatraju da je tu ipak bilo

riječi o genocidnoj namjeri,

koja se nije ostvarila zbog pra-

vovremene vojne intervencije

koja je to spriječila, ali da ima

elemenata da se pojedinci iz

srpskog vrha krivično gone za

zločin genocida.

POBJEDA:

Ali, Srbija je od

početka tvrdila da je Tribunal

antisrpski sud?

TROMP VRKIĆ:

Srbija je

jedina od početka shvatila da

se Tribunalu treba pristupiti

politički. Taj napor se isplatio.

Jer dok je Srbija kao država

štitila svoje interese kontroli-

rajući predaju inkriminira-

jućih dokaza Hagu, njeni

diplomati i spin doktori

su pomedijima širili

fabulu o antisrpskoj

organizaciji. U isto

vrijeme, Srbija je

prva shvatila

što pravni

sistemnjoj pruža u konrolira-

nju povijesne interpretacije

naracije pa je naglasak stavila

na suđenja počiniocima zloči-

na nad srpskim stanovništvom.

Pa tako bivši i sadašnji pred-

sjednici i premijeri mogu doći

na komemoraciju genocida u

Srebrenici i reći da im je žao

što se desilo Bošnjacima, ali da

se ne smije zaboraviti nekoliko

tisuća srpskih žrtava koje su

izgubile živote na području

Srebrenice. To insistiranje na

izjednačavanju krivične odgo-

vornosti se isplatilo. Ne samo

da je krivična odgovornost

relativizirana, nego je Srbija

neokrnjena izašla iz rata u

BiH, i u Hrvatskoj jer niti jedna

presuda pojedinaca za zločine

na ovimpodručjima ne vodi

preko koncepta Velike Srbije

u Beograd. Čak i odovornost

za zločine na Kosovu za koje

je Tribunal optužio šestoricu

visoko pozicioniranih o ici-

ra i političara u zajedničkoj

optužnici Milutinović et. al. i na

kraju osudio petoricu, dobiva

novo poglavlje. Naime, poslije

Tribunalovog neuspješnog

suđenja Kosovarima (Limaj

et. al. i Haradinaj et. al.) koji su

mahomoslobođeni - Srbija ne

odustaje. Na spretan način je

izlobirala stvaranje Kosovskog

suda ovdje u tom istomHagu,

prestolnici globalne pravde.

Shvaćajući povezanost pravne

pravde s povijesnom i politič-

kompravdom Srbija je ispo-

slovala da posljednje poglavlje

o zločinima koji su počinjeni u

ratovima iz devedesetih bude

poglavlje o zločinima nad

Srbima.

Međutim, Srbija ne bi bila

ovako uspješna umanipulaciji

haškompravdomda joj u tome

nijesu svesrdno pomagale sile

koje su osnovale Tribunal. Te

iste sile su etnički dijelile BiH

od februara 1992. tj. Cutliero-

vog plana pa sve do 1995. i

Dejtonskog sporazuma, kad

je to de initivno uspjelo. Neko-

licina vrlo važnih svjedoka u

slučaju Slobodana Miloševića

su svjedočili da je međunarod-

na zajednica još od prije rata

podržala etničku podjelu u BiH

jer nijesu željeli većinskumusli-

mansku državu u srcu Evrope.

Ti interesi zapadnih država su

se poklapali sa interesima Srbi-

je da stvori postjugoslavensku

srpsku nacionalnu državu koja

bi obuhvatila sve Srbe koji su

živjeli razbacani po bivšim

jugoslavenskim republikama –

po Hrvatskoj i BiH. I te iste sile

su osnovale Tribunal. Ne da

doprinosi pravdi nego da spri-

ječe vojnu intervenciju protiv

Srba 1993. godine. U tome su

uspjeli. Osnovana je Republika

Srpska, koja i danas postoji i

opstaje. Sila moćnih je podije-

lila i pravdu prema političkoj

računici, jer Tribunal nije ništa

drugo nego eksponent te iste

međunarodne zajednice koja

ga je osnovala. Što je nama koji

smo radili na slučaju Slobodan

Milošević postalo jasno je to da

nije samo Srbija krila dokazni

Dr Nevenka Tromp-Vrkić, predavač na katedri za evropske studije Univerziteta u Amsterdamu i istraži

CrnaGora je jedina

država koja je ostva-

rila samostalnost bez

oružanih sukoba i žr-

tava. Nijebilo lako

izvući se iz željeznog

obruča Srbije. Kako je

touspjelo treba još

uvijekdetaljno re-

konstruirati i zabilje-

žiti, jer je to veoma

važanmomenat u

istoriji CrneGore i cr-

nogorskognaroda

Srbija ne bi bila ovako uspješna umanipulaciji haškompravdom

da joj u tome nijesu svesrdno pomagale države koje su osnovale

Tribunal. Nekolicina vrlo važnih svjedoka u slučaju Slobodana

Miloševića su svjedočili da jemeđunarodna zajednica još od prije

rata podržala etničku podjelu u BiH jer nijesu željeli većinsku

muslimansku državu u srcu Evrope - kaže Tromp-Vrkić

NevenkaTromp-Vrkić