Previous Page  12 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 12 / 48 Next Page
Page Background

12

Pobjeda

Ponedjeljak, 22. januar 2018.

Kultura

PODGORICA

–GlumicaJe-

lenaSimićuproteklihneko-

likogodinaostvarila jeu

Gradskompozorištu širok

dijapazonuloga, akaokruna

togumjetnički zahtjevnog

angažmananakraju2017.

stigla joj je i Godišnjanagra-

daove teatarskekuće. Ne-

svakidašnji dar i energijako-

jomovamlada glumica zrači

nesporni su i posebnoupe-

čatljivi upredstavama za

djecu. Zatone čudi štou

obrazloženjuzapriznanje

Gradskogpozorišta stoji da

je, poredposvećenosti i ta-

lenta, zanagradupreporuči-

laupravočista (gotovodjeti-

nja) emocija zbogkoje je

najmlađapublikapoputma-

gnetaprati na sceni.

ZaPobjedu,Simićnaglašavada

je imala sreću da u predstava-

ma Gradskog pozorišta igra,

gotovo bez pauze, još od druge

godine studija što joj je, kaže,

omogućilo da se konstantno

usavršava i napreduje, kroz

brojne zanimljive zadatke koje

je dobijala.

- Kad god je riječ o nagradama,

kažem da su lijepe i da znače,

jer sudokazda seuloženo zna-

nje, trud i rad cijeni, ali veća je

nagrada prilika da se bude dio

ovakvogansambla,daseradisa

talentovanimi dobrimljudima

i da se sa zadovoljstvomodlazi

naposao.Nije svaki procespri-

preme predstave ni lak ni idea-

lan i baš kad naiđu problemi

postane jasno koliko je važno

imativrijedneinormalneljude

okosebe.Lakšesesanjimapre-

vaziđe svaka prepreka. Sma-

tram da ova i svaka druga na-

grada dolaze zahvaljujući

dobromtimskomradujednako

koliko i individualnom trudu –

kaže Simić.

POBJEDA:

Savelikomstra-

šću i uživanjemigrateu

predstavama zadjecu. Koji

dio radaupozorištuzanaj-

mlađevamjenajdraži (ili

najzahtjevniji) i zbog čega?

SIMIĆ:

Gluma je igra u punom

smislu te riječi. Čini mi se da je

najbolja onda kad je najsličnija

dječjoj igri, kad je maštovita,

strastvena, nesputana, emotiv-

na, otkačena, ona koja maksi-

malno crpi, ali istovremeno i

obnavlja energiju bolje nego

bilo šta drugo. Nemaš uvijek

luksuz da se u svakodnevnom

životutakoigraš,naročitokada

ti okače etiketu odrasle osobe.

Uz tu etiketu dolazi i dužnost

da se ponašaš pristojno i nor-

malno, a tonijeuvijekudobno i

lijepo. Zato meni ova profesija

dođe kao ventil, jer sva „lu-

dost“, tj. radost igre, koja je na

scenitolikopoželjna,usvakod-

nevnomživotubisevjerovatno

smatrala dijagnozom.

POBJEDA:

Najmlađapubli-

kaobožavavaše glumačke

kreacijeupredstavama „Ča-

robnjak izOza“, „Pinokio“,

„Snježana i sedampatulja-

ka“ itd... ali i najnovijuulogu

u„Modromblagu“. Čime se

voditedokgraditeneki liku

predstavama zadjecuzakoji

znateda jeuzormnogimge-

neracijama?

SIMIĆ

: Kod uloge koju pravim

volim da ništa nije kobajagi,

čak i kad zahtijeva veliku fizič-

ku transformaciju. Izgled, mi-

sli, osjećanja, želje, moraju biti

najstvarniji mogući. Dakle, da

nije iluzija, nego baš stvaranje

nečeg. Tada uloga preraste sa-

musebe i topostajustvarni lju-

di/bića. Vodim se i time da i

namanasceniionimaupublici

to bude vrijeme ne samo razo-

node,većapsolutnevjereuono

što se igra, tj. gleda. Mislim da

se samo tako u potpunosti mo-

že prenijeti poruka koju nosi

priča. Jer, ako nije tako čemu

onda odlazak u pozorište? Naš

posao nije samo da ispričamo

priču, to mogu i roditelji kod

kuće, a i dijete samomože pro-

čitati. Naše je da oživimo svijet

ukomćepublikadaživi tihsat-

dva i iz tog iskustva nauči ne-

što. Naše nije da podučavamo,

već da ponudimo najbolje što

možemo i ako to uradimo kako

treba, svaki gledalac će prepo-

znati, izvući i naučiti baš ono

štomu je potrebno. Ili će, s pu-

nim pravom, moći da kaže „ne

dopada mi se ova predstava“.

Ne zbog toga što je predstava

loša, već zato što u njoj možda

nije pronašao nešto štomu je u

tom trenutku potrebno. Ali, to

neznačidanećedaljetragatiza

predstavama koje će ispuniti

njegova očekivanja. Važno je i

malim i odraslim gledaocima

dati priliku da izraze mišljenje

i stav.Timesevodim.Nesmije-

mo tražiti odnjihda bezprigo-

vora vole sve što radimo i da se

njihov doživljaj pozorišta sve-

de na „sviđami se“ ili „ne sviđa

mi se“, već da, zahvaljujući sa-

držaju koji im ponudimo, mi-

sle, osjećaju, uče,mijenjaju.

POBJEDA:

Štaneizostavno

morabiti dio svakogdjetinj-

stva, au tomkontekstu šta

dobradječjapredstava treba

da ima?

SIMIĆ:

Čiste i iskrene emocije.

I lijepe i ružne. Treba naučiti

djecu da su i loše sastavni dio

života, a ne samo dobre. I da ih

ne kriju, ne maskiraju. Emoci-

je, sopstvene i tuđe, treba upo-

znavati,prepoznavatiitretirati

na pravi način. To je neophod-

noda bismo imali zdravodruš-

tvo. Kad nešto razumiješ, onda

si u stanju da prihvatiš, zavoliš,

sačuvaš ili odstraniš... Čini mi

se da je to neophodno kako bi

djeca izrasla u zdrave i pamet-

ne odrasle osobe.

POBJEDA:

Poredulogau

Gradskompozorištu, gleda-

movas i uprojektimaZet-

skogdoma, Centra zakultu-

ruTivat... angažovani ste i

na filmu. Jedna steodrijet-

kihmladihglumicakodnas

koja za sebemože reći dado-

sta radi. Čega je to rezultat?

SIMIĆ:

Mislimda je torezultat

velike želje, rada i ljubavi pre-

ma poslu. Hvatam sebe da ka-

žem „imala sam sreće“, a za-

pravo sam od upisa na akade-

miju, preko školovanja i tokom

radamorala, kao imnogi drugi,

da prevaziđem gomilu ozbilj-

nih komplikacija, od finansij-

skih preko zdravstvenih, da

uopšte više nijesam sigurna da

je sve što imamdošlozahvalju-

jući nekoj sreći. Više je, valjda,

bila stvar izbora i odluke. Važ-

no je kako se postaviš prema

činjenici da je ova profesija ve-

oma zahtjevna i važna, a često

se smatra nebitnom ili makar

manje bitnom od gomile dru-

gih.Neželimtimedakažemda

su glumci važniji od npr. ljeka-

ra,alipostojestvarikojemilije-

čimo bolje od svih, zar ne?Vje-

rujemuto,nezaradnekognad-

metanja među profesijama (to

je nepotrebno i besmisleno),

već zbog toga što čestomoram

da se opomenem da ovo čime

se bavim stvarno ima smisla.

Jer, nekad djeluje baš suprot-

no, a čini mi se da nema teže

stvari u ovomposlu nego sa ta-

kvim osjećajem izaći da igraš

dječjupredstavu.

POBJEDA

: Štobisteodmah

promijenili nanašoj pozo-

rišnoj sceni?

SIMIĆ:

Činjenicu da su tinej-

džeri kao publika potpuno za-

postavljeni.Zaslužujupredsta-

ve sa sadržajemnamijenjenim

isključivo njima i sigurna sam

da ćeGradskopozorište uspje-

ti u narednih par godina da na-

pravi i scenu za tinejdžere, a

nadam se da će i druge institu-

cije uvidjeti opšti značaj toga i

razmišljati u tompravcu.

POBJEDA:

Udosadašnjoj

karijeri ostvarili stenekoli-

kouloga i na filmskomplat-

nu. Imajući uvidunašuki-

nematografskurealnost,

kadabistemorali dabirate,

štobi biovaš izbor - filmili

pozorište?

SIMIĆ:

Ne želim da pravim iz-

bor, jer radna filmune isključu-

je rad u pozorištu i obrnuto.

Mnogo više znam o pozorištu i

upozorištu, jer je glumačkoob-

razovanje kod nas sticajem

okolnostivišeusmjerenonarad

u pozorištu, ali ako bih se odlu-

čila za njega to bi me ograničilo

ikadtaddovelodozasićenja.Da

dam odgovor - film, ne mogu -

nemamdovoljnoiskustvaizna-

nja o tome, pa samimtimjoš ni-

jesam u igri pred kamerom

vješta koliko u pozorištu. Neka

bude da pretjerujem, ali eto, ja

bih i jedno i drugo...

POBJEDA:

Sjećate li sekada

steprvi put razmišljali oglu-

mi kaopozivu?

SIMIĆ:

Pred kraj osnovne ško-

le sa prijateljicom Dejanom

počela sambaš čestoda idemu

pozorišteiimalasamosjećajda

bihumjela i voljela da se bavim

timposlom. Djelovalo mi je da

je to prava profesija u kojoj bih

mogla da objedinimsva znanja

i interesovanja, jer sam ih u

tom periodu stvarno imala

mnogo i uopšte nijesammogla

da se fokusiram na nešto kon-

kretno i kažem: ja bih da bu-

dem to i to. Zato mi je gluma

djelovala kao poziv koji bi traj-

no zadovoljio želju da svakih

nekoliko mjeseci radim nešto

drugo.

POBJEDA:

Kako (ili gdje) vi-

dite svoj glumački put ubu-

dućnosti?

SIMIĆ:

Ne volim i ne umijem

ništa da radim pod pritiskom,

pa zato ne želimda se gnjavim

nekim precizno određenim

ciljevima. Voljela bih da nau-

čim gomilu novih stvari koje

bih mogla da iskoristim u po-

slu, da igram opet na filmu i

imam želju da se ozbiljnije

oprobam u nekom neobič-

nom, fizičkom teatru, van na-

ših prostora. Ne znam koliko

je tomoguće ostvariti, ali je li-

jepomisliti o tome...

RosandaMUČALICA

INTERVJU:

Jelena Simić, glumica

Nemaš uvijek luksuz da se u svakodnevnom životu igraš, naročito kada ti

okače etiketu odrasle osobe. Uz tu etiketu dolazi i dužnost da se ponašaš

pristojno i normalno, a to nije uvijek udobno i lijepo. Zatomeni ova profesija

dođe kao ventil, jer sva „ludost“, tj. radost igre, koja je na sceni toliko poželjna,

u svakodnevnom životu bi se vjerovatno smatrala dijagnozom

„Iskra“ vrijedna pažnje i podrške

POBJEDA:

U ilmu „Iskra“ GojkaBerkuljana tu-

mačitenaslovnuulogu. Šta jeobilježiloVaš rad

na ovomprojektu? Kojimriječimabistepublici

preporučiliovaj ilm?

SIMIĆ:

Poredtogaštosamdobilajošjednupriliku

da izvježbam igru pred kamerom, tokomrada na

„Iskri“naučilasamdacijenimsvakog ilmskograd-

nika. O tome koliko je volje i truda i snalažljivosti

potrebno da se kod nas snimi ilmmože se knjiga

napisati. Važno je da ljudi budu svjesni toga. Ne-

mamoosnovneuslovezanormalnosnimanjeov-

dje. Radu takvimuslovima je gotovo nemoguć, a

opet uz dobru ideju, zanimljiv pristup, vrijedne,

inteligentne i motivisane ljudemožete gotovo iz

ničega stvoriti nešto vrlo dobro. E, takav je ovaj

ilm.Prvobitnorađenkaokratkidiplomski,pretvo-

rio seudugometražni ilmvrijedanpažnje. Do sa-

da je prikazan na dva festivala, uHercegNovom i

Podgorici,aunarednomperioduseočekujeprika-

zivanje u bioskopu. Nemora da vamse dopadne

naš ilm,možetemukaogledalacnaći100manaili

možda samonezadovoljavavašukus,moždane-

što treće, ali dabi ljudi ovdjemogli daprave ilmo-

ve,stvarnoimtrebapodrška.Nesamo inansijska.

Najudobnije

mi je u

fizičkomteatru

POBJEDA:

Raznolik je dija-

pazonuloga koje steostva-

rili udosadašnjoj karijeri i to

jednakimžarom i posveće-

nošću. Ipak, koji je žanr naj-

bliži Vašem umjetničkom

senzibilitetu?

SIMIĆ:

Nijesam sigurna...

Stalnomi semijenjaodgovor

na to pitanje. Možda izički

teatar, tu mi je nekako naju-

dobnije. Čini mi se da su mi

najuspješnije uloge u kojima

dominiraju takva glumačka

sredstva. Ali, mislimda se ne

bihodricaladrugihstvariipo-

svetila samo tome. Bojim se

da bi me nakon nekog vre-

mena to zasitilo, pa bih se ža-

liladaželimneštodrugo.

Gluma je

najbolja kad

jenajsličnija

dječjoj igri

RADOSTIGRE:

Simićunovoj predstavi Gradskogpozorišta „Modroblago“

D.MILJANIĆ