Previous Page  12 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 12 / 48 Next Page
Page Background

12

Pobjeda

Nedjelja, 14. januar 2018.

Kultura

BEOGRAD

Zbirka kolu-

mni pod naslovom „Glava u

torbi“ poznate dramaturški-

nje i rediteljkeBorkePaviće-

vić objavljena je nedavno u

izdanju Centra za kulturnu

dekontaminaciju.Ovujedin-

stvenu knjigu čine kolumne

koje je Pavićević objavljivala

uvikendizdanjimalista„Da-

nas” od maja 2013. do kraja

2016. godine. Iako ovakvi

tekstovi uglavnom obilježa-

vaju društvenu atmosferu

vremena u kom nastaju, ko-

lumne u knjizi „Glava u tor-

bi” samo seuslovno iščitava-

ju u tomkontekstu. U većini

slučajeva ove kolimne dobi-

jaju formu vrhunskih krat-

kih eseja koji kroz tekuće

kulturne i političke teme za-

hvataju univerzalna znače-

nja, prevashodno o pozori-

štu, ali i o literaturi i drugim

oblastima.

POBJEDA:

Kao jedan od

ključnihmotivazaobjavlji-

vanjeknjigekolumninaveli

stemogućnostzarazumije-

vanjejednogvremenauko-

me ste bili akter i svjedok,

ali i želju da potaknete

pamćenje protiv zaborava

značajnih događaja i lično-

sti. Kako Vam iz današnje

perspektive izgledaju uti-

caji kolumni objavljenih u

knjizi?

PAVIĆEVIĆ:

To se poklopi-

lo sa dolaskom sadašnje vla-

sti u Beogradu i Srbiji. Poče-

tak je, u stvari, bio kad je

Aleksandar Vučić, kao prvi

potpredsjednikVlade, zage-

naralštabrekao:„patojejed-

na rupa“. Imoj prvi tekst bio

je o toj rupi. Onda ide sveda-

lje i vidi se kako se ta rupa ši-

ri. Vidi se novi svjetonazor

koji treba da kaže: „ništa pri-

je nas nije bilo“. Vidi se ire-

verzibilnost koja se nepre-

k i dno predst av l j a kao

istorijski zadatak. To je ono

„mi ćemo srušiti sve” i na-

pravićemo neku svoju „in-

stalaciju“. To je ta vrsta tran-

zicije, prvo ratom, a onda

njen nastavak drugim sred-

stvima, tj. privatizacijama i

uzimanjem svega što je bilo

javno dobro. E, meni je važ-

no da neko svjedoči o tome

što je bilo, kako to prolazi i

zašto je sada ovako.

POBJEDA:

„Glava u torbi”

je hronologija sjećanja, ali i

upozorenje da se ne može

olako i selektivno tretirati

INTERVJU:

Borka Pavićević, dramaturškinja

Nasilje nad

drugima

pretvorilo se

unasilje

nad sobom

Kruzer u Boki teškomogu da podnesem

POBJEDA:

Šta vas naročito pogađa kad

suupitanjumnogobrojne devastacije u

kulturi, od vašeg rodnogKotora doOstro-

ga i Cetinja, posebnodevastacije sakralnih

objekata u čemuprednjači Srpska pravo-

slavna crkva?

PAVIĆEVIĆ:

Užasno bolno doživljavam to

pustošenje utilitarnošću, to narušavanje neke

izabranosti. Nekad čovjek nepravedno, ili

možda sentimentalno, reaguje na promjene,

što bi rekao Kolakovski, staro se urušava

unošenjemnovog, ali to ne može da bude

divljanje. Tako je kruzer u Boki teškomogu da

podnesem. Direktnomi je uvredljivo sječenje

maslina, pretvaranje parkova u parkinge i

nepoštovanje koje se izrodilo iz posjedovanja.

Bila samu Ostrogu skoro, znamda tamo gaz-

duje Srpska pravoslavna crkva, da ne potpada

pod državu, ali tamo se i dalje nastavlja s

kičom i vašarištem, a niko ništa ne preduzima

da se to spriječi i zaustavi. Mora se postaviti

konačno pitanje zašto državne institucije ne

reaguju na ovakve devastacije. I nije samo u

pitanju Ostrog. Onaj ko voli, ili onaj ko vjeruje,

ne može to da radi. Bolno je što je došlo do

prevlasti ljudi koji mrze.

Svetkovina u prilog jedne veličine

POBJEDA:

Sto sedamdeset

godina je odobjavljivanja

„Gorskog vijenca“. Kako

bi izgledaoNjegoš unekoj

vašoj potencijalnoj drama-

tizaciji?

PAVIĆEVIĆ:

Njegoša vidim

u utemeljenju koje je daleko

šire nego što je pitanje nacije.

Meni bi najbolja dramatiza-

cija bila da se pozove narod

da dođe na guvno na Cetinju

i drži skupštinu. Guvno ima

istorijski značaj u crnogor-

skoj istoriji. Ja to vidim kao

okupljanje koje rehabilituje

pojam, ne nacije, nego građa-

na, naroda. Ta režija bi mi bila

zanimljiva u kontekstu da se

u javnosti podijeli sav Njego-

šev uticaj. Dakle, nekom svet-

kovinomu prilog jedne veliči-

ne kakva je Njegoš. Jer, u toj

veličini i mi se ogledamo.

lja. A nasilje nad drugima pre-

tvorilo se u nasilje nad sobom.

Podgledajte količinu sistem-

skog ugrađivanja nasilja u sva-

kodnevni život i raznoraznih

bizarnih zločina koji se doga-

đaju. To jepogubni principko-

risnosti. Na zločin i zlo ovdje

smo se prosto navikli. Onda se

kroz te velikemimikrije i blas-

femije produkuje društveni

nihilizam.

POBJEDA:

To je pitanje koje

priziva Hanu Arent, koja je

jedan od Vaših velikih

uzora. Ona kaže da bi

zlouvijektrebalodado-

vode do neke vrste uz-

bune. Zašto ovdje nema

te i takve ili bilo kakve

pobune?

PAVIĆEVIĆ:

Pitanje je

do koje se mjere nepro-

dubljeno izvode zaključ-

ci o pitanju totalitarizma

i svega što se izvlači iz

Hane Arent. Notorna je

činjenica da je izjednača-

vanje svih totalitarizama

dovelodorelativi-

zacije cijele

prošlosti. U to-

me se jasno vi-

d i i j e d a n

evropski pro-

ces. Pogledaj-

te, recimoPoljsku,

Mađarsku,Austriju...Veli-

kojepitanjezaštosadaEvropa

skrećeudesno.Dodajmotome

Donalda Trampa i dobijamo

vrlo složenu situaciju koja

podsjeća na tridesete godine

prošlog vijeka. Istovremeno,

kumulira se potreba za veli-

kom promjenom. Često raz-

mišljam zašto je potrebno ta-

ko mnogo da bi se čovjek

pobunio protiv razvijene ba-

hatosti nasilja i zločina. To je

učinaknihilizmakojiseimpu-

tiraodvlasti.Mislila samdaće

cijeli Beograd da izađe na uli-

ce kad je Sarajevo napadnuto,

a nije izašao. Uspjeli smo da

napravimo taj „crni fluor”,

došlo je 100 hiljada, a činilo se

da će tu biti cijeli grad. U ta-

kvim činjenicama i situacija-

ma ljudimorajuda reaguju, ali

reakcijezapravonema. Jer, i to

se uči.

POBJEDA:

Postoji sad ova

tzv. Deklaracija o položaju

Srba u regionu (Vučić-Do-

dik), koja jenedavnopreime-

novana u Aneks o specijal-

nim vezama Srbije sa RS.

Može li to istrajavanje na et-

nonacionalizmu izazvati ne-

kenovepotresenaBalkanu?

PAVIĆEVIĆ:

Mislimdanovog

rata ne može biti zato što oni-

ma koji su na vlasti u Bosni,

Srbiji i Hrvatskoj ne treba ni-

kakvo remećenje situacije.

Njima je odlično. Tu su, dakle,

u pitanju interesi da se zadrži

ono što je opljačkano. Ali, ne-

prekidno se igraju imperijalne

igre i bitke... Neke se mape još

crtaju, jer ljudi ne mogu da se

vezuju na drugi način, pa ih

onda još uvijek navlače etno-

nacionalizmom. A jasno je da

nije u pitanju nikakav identi-

tet, etnicitet, jezik i sl.većsamo

opstanak ljudi na vlasti. Ovdje

je zapravo ključno pitanje su-

kob između Rusije i Zapada, a

ulaskomCrneGoreuNATOto

se pitanje sad prenijelo na naš

region. Zapravo, Srbija je jedi-

na koja je neopredijeljena, ali

evo već BrajanHojt kaže da se

ne može još dugo sjedjeti na

dvije stolice.

POBJEDA:

Srpskimitropolit

uCrnoj Gori Amfilohije sma-

tra da će doći do nekog opre-

djeljenja i po pitanju Kosova

sa strane vlasti u Srbiji. Nje-

gova izjava je izazvala burne

reakcijeuBeogradu,aoglasio

se ipatrijarhSPC otvorenom

podrškomVučiću?

PAVIĆEVIĆ:

Crkva je ozbilj-

na institucija. Nažalost, u toku

posljednjih ratova, ali i poslije

njih, Srpskapravoslavnacrkva

nije sepokazala kao takva. Na-

protiv, sve se u njoj dešava sa

nedovoljnom savjesnošću u

odnosu na istorijske posljedi-

ce. Sada Amfilohije hoće da

spriječi nešto, a ni ne zna u ka-

kvom vidu to postoji. Vrlo je

ekstreman taj stav i retorika

kojavraćaudevedesete. Sadto

koristeuvrhuSPCdakažuka-

ko jeonekstreman, a oni tobo-

že umjereni Evropejci. Sjetite

se „Škorpiona“ i uloge crkve u

ratu. Amfilohije ne zna šta je

Briselski sporazum, šta u nje-

mu piše, šta treba da se uradi,

na osnovu čega on to pretpo-

stavlja i koji je međunarodni

raspored po pitanja Kosova i

Srbije. To vam je kao prema

onoj Lenjinovoj „šizmauCen-

tralnomkomitetu, raskol u cr-

kvi“.Glavnopitanjejekolikisu

kapaciteti ove vlasti u Srbiji,

šta je njen legitimitet, šta su

međunarodne okolnosti kada

je riječ o Kosovu i šta se kon-

kretno očekuje od Vučića u

Evropi.

POBJEDA:

Izgleda da, osim

straha od izdaje, dotičnog

srpskog episkopa i danas

proganjaju legende o vješti-

cama, s timštoženedanas ne

optužujezavještičarenjeveć

za „čedomorstvo”. Kako ko-

mentarišete Amfilohijeve

izjave na temu prava žena i

abortusa?

PAVIĆEVIĆ:

Danas dok šetate

Podgoricom i drugim crnogor-

skim gradovima vidite mlade

djevojke obučene po posljed-

njoj svjetskoj modi. Kad iz Cr-

ne Gore posmatram, nevjero-

vatne su promjene koje su se

desile u okviru samo dvije ge-

neracije. I onda čujete Amfilo-

hijeve zatucane budalaštine o

abortusu. To je opsjena, to su

provokacije, anahrone i glupo

obrazložene. Istovremeno, u

Crnoj Gori, koja je najtradicio-

nalnijauregionu,ženenesamo

da su ravnopravne već imate

vladavinu žena. Pravo na abor-

tus je pravo da ne budeš rob.

Svaka žena je rob ako nema

pravo na svoje tijelo. Prema to-

me, Amfilohijenas takvimizja-

vama vraća u robovlasničko

društvo i žene pretvara u robi-

nje. Zna li on da žena nije rob i

da je to riješeno još od srednjeg

vijeka? Žene u Crnoj Gori stra-

hovito su jake i mislim da one,

zapravo, ili upravljaju ili omo-

gućavaju život zajednice, bilo

da je to porodica ili društveni

život.

LjubetaLABOVIĆ

nijedan društveni fenomen i

kontinuitet. Zbog čega je zaVas

važno to podsjećanje na doga-

đaje iz prošlosti, posebno kada

su u pitanju rasturanje SFRJ,

ratovi i zločini?

PAVIĆEVIĆ:

Normalno je da je

za krug ljudi koji su na vlasti važ-

no poništenje prošlosti, jer čo-

vjek jeste ono čega se sjeća. Stra-

hovito im je važna ta projekcija

budućnosti sa zaboravomna ono

šta je bilo. Pitanje je koliko je to

moguće voljno izvesti, zato što

smo mi društvo koje nije iznutra

(sa sobom) porazgovaralo o sve-

mudramatičnomštosedogodilo.

Zato usljed nakaradne prerade

prošlosti sada svjedočimo kako

sve poprima stadijum kiča koji

prelaziunasilje.Zapravo,najvaž-

nije pitanje je kako je proizveden

taj orvelijanski svijet, jer on nije

namah došao. Postepeno se radi-

lo na tome da se zatrpa sve što je

velikizločin,aliimanji,pasedoš-

lo i do ovog svakodnevnog nasi-

Veliko je pitanje zašto

sada Evropa skreće

udesno. Dodajmo

tome Trampa i

dobijamo vrlo

složenu situaciju koja

podsjeća na tridesete

godine prošlog vijeka.

Istovremeno, kumulira

se potreba za velikom

promjenom.

Često razmišljam

zašto je potrebno

takomnogo da bi se

čovjek pobunio protiv

bahatosti nasilja i zločina