Table of Contents Table of Contents
Previous Page  23 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 23 / 48 Next Page
Page Background

23

Pobjeda

Pogledi

Ponedjeljak, 25. decembar 2017.

nal svih

titio Srbiju?

a Haškog tribunala, Avazu otvorio brojna pitanja

nosti i od sudova direktnimdogovo-

rom Srbije i tužilaštva - bez miješanja

suda. Izostavljanje genocida u optuž-

nicama Perišiću, Stanišiću i Simatoviću

je nelogično, jer ispada da je Milošević

u Beogradu jedini imao genocidnu

namjeru i da se genocid u BiH spro-

vodio preko Karadžića, Mladića i

oružanih snaga koje nisu onda opet

imale nikakve veze s pojedincima iz

Srbije. Otkuda su onda došli Škorpioni

u BiH i tko im je komandirao? Svi se

sjećamo video zapiska na kojemoni

ubijaju u ljeto 1995. zarobljenike civile

iz Srebrenice, a ta jedinica profesiona-

linh ubica je tada bila pod komandom

MUP-a Republike Srbije. Zamislite da

taj video kao dokaz nakon svih ovih

godina od prikazivanja u sudnici na

suđenju Slobodanu Miloševiću sad

već daleke 2005. godine nije poslužio

kao dokaz na haškim suđenjima za

inkriminiranje niti jednog optuženika

iz Srbije ili RS! Dokazi o zlodjelima

Škorpiona se dokazani i povezani sa

MUP-om Srbije spominju samo u pre-

sudi Vlastimiru Đorđeviću za zločine

na Kosovu, tj. u Podujevu i Gnjilanima

1999. godine. Nemoguće je ne zapitati

se kako je moguće da se Srbija pored

svih dokaza – od videa Škorpiona do

VSO dokumenata - zaštitila od odgo-

vornosti za genocid na oba UN suda

– na Haškom tribunalu i na Međunaro-

dom sudu pravde. I da li je ipak jedino

moguće po svemu ovome zaključiti

ne to da Srbija de initivno nije ni za

što odgovorna, nego da joj je u izbje-

gavanju dokazivanja odgovornosti

svesrdno pomagala međunarodna

zajednica, koja je sistematski štitila

Srbiju u ostvarivanju ratnog cilja u

BiH, tj. stvaranju RS. I da li to ipak znači

da je poslije rata Haški tribunal – kao

eksponent međunarodne zajednice

– isto tako sistematski štitio Srbiju od

odgovornosti za genocide na haškim

suđenjima kroz neusaglašene optuž-

nice za genocid, kroz zaštitu dokaza

koji bi vodili k Beogradu i Srbiji, i kroz

nedosljednu primjenu UZP doktrine,

koja je razjedinjavala optuženike iz

Knina, Pala i Beograda umjesto da ih

je povezivala. I sada se možemo samo

pitati da li će zaštita Srbije od odgovor-

nosti za genocid na kraju biti jedan od

većih uspjeha Haškog tribunala?

Otacnacije

Vratimo se na temu UZP jer Bramerc

kaže da Beograd za razliku od Zagre-

ba nikada nije problematizirao UZP.

To on objašnjava time da je historijski

narativ u Srbiji i drugačiji od onog u

Hrvatskoj. Po njemu ispada da se Srbi-

ja ogradila od Miloševića, pa je zato to

ne zanima. A po njemu Hrvatska je još

uvijek uz ‘oca nacije’ Tuđmana. Srbija

se, pomojimprocjenama, distancira,

pa opet ne distancira od Miloševića

prema trenutnimpolitičkimpotre-

bama. A njeni trenutni vlastodršci

su veći nacionalisti nego je ikada bio

Milošević. Jedan dio tih nacionalista

je oduvijek protiv Miloševića, ne zato

što je započeo ratove na prostoru

bivše Jugoslavije nego zato što je sve

ratove koje je započeo izgubio, a time

su izgubljeni za Beograd strateški

važni teritoriji u Hrvatskoj i na Kosovu.

Samo je RS ostala kao jedini veliki srp-

ski ratni plijen, a to sigurno ne bi vojno

mogli zadržati poslije ljeta 1995. da im

u tome nije pomogla međunarodna

zajednica na pregovorima u Dejtonu.

O tome koliko se Srbija distancirala od

Miloševića govori i to da je ovih dana

obznanjena crno-crvena koalicije

između Šešelja, Ivice Dačića i Miloševi-

ćevog SPS-a i populističkog desničara

Dragana Markovića Palme za predsto-

jeće lokalne izbore u Beogradu.

Da se vratimo Bramercovim komen-

tarima o Hrvatskoj. Zapanjujuće je s

kakvom lakoćomBramerc izgovara

ime Franju Tuđmana u jednomdahu

i u jednoj rečenici sa Slobodanom

Miloševićem. Otkud to? Tuđman

nikada nije bio optužen za zločine ni

od strane Haškog tribunala niti bilo

kog suda. Pojavljivanje njegovog

imena u presudi bosanskimHrvatima

bi trebalo alarmirati svakog pravni-

ka - bilo advokata, sudiju ili pravnog

birokratu - jer je samo spominjanje

imena pojedinca u kontekstu krivične

odgovornosti suprotno prirodnom

pravu koje podrazumijeva da se svaka

osoba ima pravo braniti od krivičnih

optužbi. Tuđman to sada više ne može

i ovo nabrajanje imena - živih i sad već

preminulih sudionika ratova – ispada

jako nepravedno. Ako je bilo dokaza,

zašto haški sud nije optužio Franju

Tuđmana? To bi bio jedini pravi način

da se preispita, dokaže ili ne dokaže

njegova odgovornost, ali i da mu se da

šansa da se brani i eventualno odbrani

od svih ili bar nekih optužbi. Jer vre-

mena je bilo. On je umro četiri godine

nakon završetka rata u Hrvatskoj i BiH.

Ovako pojedinac koji nikada nije bio

optužen i nikad nije dobio šansu da se

brani pred sudomnekimbirokratskim

putempostaje ratni zločinac.

Poslije ovog svega uopće ne iznena-

đuje što Srbija nikada nije dovela u

pitanje UZP, a Hrvatska jeste, hoće i

treba. Zašto bi se Srbija bunila kad UZP

optuženike srpske nacionalnosti za

zločine za genocid u BiH ne uvezuje ni

sa kim iz Srbije? Srbija treba da likuje,

a ne da se žali. I na kraju, Bramercovo

nabrajanje presuda u kojimon tvrdi

da je Srbija kroz UZP implicirana u

ratove i u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.

Za Kosovo zaista je, preko slučaja

Milutinović et. ali i slučaja Đorđević.

Isto tako se treba imati na umu da

u kosovskimoptužnicama nije bilo

genocida. Nabrajanje presuda za

Hrvatsku poput onih u slučajevima

Šljivančaninu, Strugaru, Milanu Mar-

tiću i Milanu Babiću ne dovodi do

Beograda na način na koji to sugerira

Bramerc. Naravno, u optužnicama

nema povezivanja članova UZP-a s

dokazivanjem kriminalnog plana ,,Veli-

ke Srbije“. Jer kako to da generali Mla-

dić i Perišić nisu optuženi za zločine i u

Hrvatskoj za 1991. godinu i kako to da

nema niti u jednoj optužnici ili presudi

za zločine u Hrvatskoj ,,Velike Srbije“.

,,Velika Srbija“ se samo sporadično

spominje u presudi Martiću kao citat

dvojice svjedoka. U drugimoptužnica-

ma za srpske zločine u Hrvatskoj ,,Veli-

ke Srbije“, kao geostrateške osnove

kriminalnog plana otcjepljenja srpskih

teritorija na liniji Virovitica-Karlovac-

Karlobag, nema. Jedino gdje je ,,Velika

Srbija“ kaomotor pokretač zločina

sistematski obrađen je slučaj Sloboda-

na Miloševića i to umeđupresudi iz

2004. godine, ali svi znamo kako je taj

slučaj prošao - bez konačne presude,

tako da bi međupresuda, sada važna

više povjesničarima nego pravnicima,

jer međupresuda nema autoritet pre-

sude i po njoj se nikoga ne kažnjava.

Što se tiče UZP-a u optužnici i presudi

Milanu Martiću, predsjedniku RSK, tu

se jedino povezuju i uvezuju pojedinci

i iz RSK, RS, Srbije i krnje Jugoslavije. U

tomusamljenom slučaju, ipak dolazi

do prekidanja uvezivanja jer se odgo-

vornost završava na osuđenimpoje-

dincima iz RSK i RS. Niti jednog poje-

dinca s liste UZP iz Srbije ili tadašnje

Jugoslavije, Haški sud nije proglasio

krivim. Neki su oslobođeni, neki su ubi-

jeni ili preminuli. Jedan broj nikada nije

niti optužen, pa im se imena povlače

po optužnicama bez da su dobili

šansu da se brane. Druga stvar, svako

uvezivanje Martića s velikimbrojem

pojedinaca kroz UZP je manje osjetlji-

vo za Srbiju jer u Hrvatskoj nema kva-

li ikacije zločina genocida, pa tu neće

niti biti opasnosti za državu Srbiju. I

takomože protumačiti to da je Srbija

bila opuštenija u slučaju Martić, jer je

taj slučaj nije mogao ozbiljno ugroziti

u postupku tužbe za genocid, koji je

protiv Srbije vodila Hrvatska na Među-

narodnom sudu pravde a koji Hrvat-

ska gubi presudom iz 2015. Babićeva

optužnica je gotovo identična s Mar-

tićevom, ali Babićeva presuda nikoga

ne spominje imenomosimMiloševića.

A slučaj Biljane Plavšić je puno znako-

vitiji jer što god je ona ispregovarala

sa Karlomdel Ponte te 2002. godine

išlo je u njenu korist, a ne u korist

istine i pravde. Tako je ona iz svoje

optužnice znala izbaciti genocid pa

to Srbiji ionako nije više bila važna

presuda. Bez obzira što Bramerc tvrdi,

Plavšićkina presuda nije pridonijela

nikakvompovezivanju UZP iz Pala do

Beograda nego je, naprotiv, ona sama

vješto izbjegla bilo kakvu povezanost

sa svojimpolitičkim istomišljenicima.

Pročitajte ako vas zanima njenu pre-

sudu u kojoj, između ostalog, stoji da

je ona: ,,prihvatila i podržala cilj [...] i

doprinijela njegovomostvarenju. Ona

nije učestvovala u utvrđivanju i plani-

ranju tog cilja zajedno s Miloševićem,

Karadžićem, Krajišnikom i drugima

i imala je manje značajnu ulogu u

njegovomprovođenju u odnosu na

Karadžića, Krajišnika i druge…“

Nepredvidljivost

Na osnovu čega Bramerc ocjenjuje

da će ponovljeno suđenje Stanišiću

i Simatoviću donijeti bolje rezultate

nego prvobitna oslobađajuća presu-

da iz 2013. nije jasno. O ishodu ovog

suđenja je vrlo rano davati ocjene,

osobito imajući u vidu nepredvidivost

haške pravde. Ako im se za nešto i

presudi, ta presuda jedno je jasno

već sada, a to je neće biti i u presudi

genocida. Možda dobiju neke male

kazne tek tolike da nisu uzaludno

sjedili godinama u haškom zatvoru.

Ali i takva njihova presuda će biti

svojevrsni povijesni apsurd. Jer to će

značiti da za zločine u Hrvatskoj i BiH

iz Srbije u konačnici bi bio osuđen

jedan Srbin (Stanišić) i jedan Hrvat

(Simatović). I krug se tu zatvara, jer ne

zaboravimo prvi presuđeni za zločine

u Srebrenici bio je Dražen Erdemović,

bosanski Hrvat. Što se tiče Bramer-

covih komentara o samoubistvu

Slobodana Praljka u haškoj sudnici

nakon izricanja njegove presude 29.

novembra 2017. godine, da je time

Praljak samo privukao pažnju svijeta o

ulozi Hrvatske u ratovima u BiH i da je

dobro što sad ipak cijeli svijet zna i za

zločine koje su činili i bosanski Hrvati u

Bosni i u koje je bio uključen i Zagreb.

Da li to znači da glavni tužilac ipak pri-

znaje da se kroz haška suđenja mogu

osuđivati i države i narodi? Izbor Haš-

kog tribunala da ovo bude posljednja

presuda u njegovoj povijesti se može

protumačiti i kao svjesna odluka

njegovih čelnika da se odvrati pažnja

od srpskih zločina u BiH opisanih u

presudi generalu Ratku Mladiću, koja

je donešena samo tjedan dana prije

one bosanskimHrvatima. Bez obzira

na veliku pažnju svjetskihmedija,

Mladićeva presuda je bila više antikli-

maks pravde nego njen trijumf. Jer

niti je presuđen za genocid u 1992.

godini, niti su njegovi zločini vodili

u Beograd. A ovomposljednjom

presudombosanskimHrvatima

stvorio se dojamda su u BiH bile

dvije podjednako surove i zločinačke

strane. To ne odgovara istini i zločini

Srba u BiH se ne mogu uspoređivati

s hrvatskom stranom, niti pravno,

niti politički, niti povijesno.

Možda bi zato bilo umjesnije da nam

je svima glavni tužilac objasnio što

je to zakazalo od strane sigurnosti

da je Slobodan Praljak uopće mogao

unijeti otrov u sudnicu. Na to još

uvijek svi sa zanimanjem čekamo

odgovor.

Genocid

I na kraju da zaključim s nekoliko

točaka. Tribunal je završio svoj rad

s diskutabilnom i pravnom i politič-

kom i povjesnom interpretacijom

ratova iz 1990-ih. Jedan od vrlo

vjerojatnih razloga za to je zločin

genocida u BiH, koji implicira i poje-

dince i države i koji je uvjetovao

nijanse pravde Haškog tribunala.

Za BiH je dokazan genocid u Sre-

brenici i Žepi (ovo zadnje u presudi

Zdravku Tolimiru). Genocid nikada

nije bio presuđen u općinama za

1992. godinu osimumeđupresudi

Slobodanu Miloševiću iz juna 2004.

godine – što je indikativno za veliki

uspjeh rada tužioca Geo frey Nice i

njegovog tima - uspkos opstrukcija-

ma Karle del Ponte. Drugi zaključak

je da genocid nikada nije povezan ni

uvezan preko presuda za genocid

sa pojedincima iz Beograda, što

govori o velikomuspjehu države

Srbije. Međutim, nisu Srbija i Tribu-

nal jedini pridonijeli da se dokazi

za genocid s Haškog tribunala ne

upotrijebe na Međunarodnom sudu

pravde u tužbi Bosne protiv Srbije.

Da je bošnjački predsjednik Bakir

Izetbegović ikada imao namjere da

se poslije poražavajuće presude u

tužbi za genocid BiH protiv Srbije iz

2007. započne revizija presude, on

bi preko svog dobro plaćenog o icira

za vezu u Hagu registrirao skidanje

zaštićenosti VSO dokumenata već

u junu 2011. godine i u roku od šest

mjeseci pokrenuo postupak revizije.

Jer zbog zaštite VSO dokumenata

sudije nisu 2007. imale te dokumen-

te na raspolaganju, ali stroga pravila

dozvoljavaju otvaranje postupka

revizije u roku od šest mjeseci nakon

pojavljivanja novog faktičkog doka-

za. Tko zna kakav bi pravni ishod

bio da je predsjednik Izetbegović

imao informacije i reagirao u tom

kratkom roku od juna do decem-

bra 2011. godine i da tada pokrene

reviziju tužbe. A još upitnije je zašto

revizija nije uopće podignuta jer rok

isteka roka je bio u februaru 2017. Za

to nisu više važili VSO dokumenti,

ali slijedeći tragmedijskih priloga

u BiH o postojanju tisuća stranica

zaštićenih dokumenata dogovorom

Karle del Ponte i Rasima Ljajića iz

2005. godine. Da su postojale dobre

namjere, u deset godina dozvoljenih

za pokretanje revizije se moglo doći

do drugih važnih dokumenata koji

bi poslužili za tehnički dio otvaranja

revizije. Ti dokumenti bi u svakom

slučaju doveli bliže do Beograda

nego što je to slučaj sada. Koliko god

da je sad svima vrlo jasno zašto je

Srbija skrivala dokaze o genocidu u

BiH od sudova i od javnosti, manje je

jasno zašto je Tribunal štitio Srbiju.

Ali je najmanje jasno zašto je pred-

sjednik Izetbegović vodio nojevsku

politiku i zaštomu je i dan-danas

glava u pijesku.

(Autorka jepredavač nakatedri

zaEvropske studije Sveučilištau

Amsterdamu, od 1992. dodanas

istraživač timaTužilaštvau sklopu

kojeg je radilana slučajuSloboda-

naMiloševića)

SlobodanPraljak

SlobodanMilošević