Table of Contents Table of Contents
Previous Page  22 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 22 / 48 Next Page
Page Background

22

Pobjeda

Pogledi

Ponedjeljak, 25. decembar 2017.

Kako je Tri

ovih godina

»

Piše:

DrNevenkaTROMP

HAG

ZaštoHaški tribunal nije

pridonio niti pravdi, niti pomirenju,

niti povijesnoj interpretaciji ratova

koji su se vodili 1990-ih na područ-

ju bivše Jugoslavije onako kako su

semnogi nadali, uključujući mno-

gobrojne žrtve?

Posljednji intervju glavnog tužioca

Serža Bramerca prije zatvaranja

Haškog tribunala Dnevnom avazu,

objavljen 22. decembra 2017, o tome

vrlo dobro svjedoči jer pokazuje

stvarne domete haške pravde. Pa

čak i kad neke lako provjerljive činje-

nice ostanu neprovjerene, pitanje je

da li je to slučajno ili namjerno. Ako

je slučajno, to je razumljivo jer sva-

kojake male i velike greške nastale

tokom zahtjevnog razgovora – i za

očekivati će da će Tribunalov ured s

javnošću kad ih vidi tražiti ispravku.

Jer svaki drugi mogući razlog za

ovakvo olako izgovorene netočnosti

će baciti novu sjenu i sumnju na

već ionako poljuljanu reputaciju

Haškog suda u cijeloj regiji. Jer ako

ovo nisu jezični lapsusi, što drugo

tomože biti? Da li je ovdje riječ o

osobnomneznanju, nekompetenciji,

nestručnosti ili pak o unaprijed osmi-

šljenim i koordinirim (dobrim ili zlim)

namjerama da se zacementira jedna

ratna naracija kojombi se izjednačila

krivica Srbije i Hrvatske za zločine

počinjene u BiH nad Bošnjacima.

Dokumenta

U pitanju o zaštiti dokumenata

Vrhovnog saveta odbrane (VSO-a),

tročlanog civilnog komandanta

oružanih snaga Savezne Republike

Jugoslavije (1992 2003), oko kojih

je 2007. izbio skandal jer ih je Karla

del Ponte, prethodnica Bramerca

na funkciji glavnog tužioca, zamra-

čila od javnosti još 2003. godine,

Bramerc objašnjava da je on lično

ubijedio Beograd da se ti dokumenti

objelodane i spominje da su – ako se

on ne vara - objelodanjeni u slučaju

Đorđević. To nije točno. Njegove

riječi imaju veliku težinu u javnosti,

pa ako nije bio siguran zašto nije

provjerio. Jer svaka njegova riječ

odzvanja daleko i njega se citira. Jer

tko bi o Haškom tribunalu profe-

sionalnije i točnije mogao i trebao

govoriti nego njegov glavni tužilac?

Počnimo od početka. Vlastimir

Rođa Đorđević je optužen samo

za zločine na Kosovu, 1998 1999.

godine je bio general policije, a VSO

se bavio prvenstveno političkim

upravljanjem i upotrebom vojske

pa ovi dokumenti nisu od neke

velike važnosti za inkrimini-

ranje jednog policijskog

generala. Njemu je u

februaru 2011.

ANALIZA:

Intervju Serža Bramerca, glavnog tužio

bila izrečena prvostepena presuda, a

zaštita s ovih dokumenata je skinuta

tek u junu 2011. godine. Ako je tužilac

Bramerc mislio da su VSO dokumenti

bili upotrebljeni u postupku za drugo-

stepenu presudu u slučaju Đorđević,

onda je još više pogriješio jer je ta dru-

gostepena presuda donešena u janu-

aru 2014, ali mu je kazna smanjena sa

25 na 18 godina zatvora. Zar je mogu-

će da glavni tužilac ne barata kronolo-

gijomovih važnih činjenica? Kada je s

VSO dokumenta skinuta zaštićenost u

junu 2011. to je bilo za potrebe slučaja

koji se na Tribunalu vodio protiv gene-

rala Momčila Perišića. On je prvoste-

penompresudomu septembru 2011.

osuđen na 27 godina zatvora, da bi

u februaru 2013. godine drugostepe-

nompresudombio oslobođen od bilo

kakve odgovornosti - bez obzira na to

što su ti famozni zamračeni dijelovi bili

upotrebljeni u njegovom slučaju kao

dokazi. Upravo s njih je skinuta zaštita

u junu 2011. I sad se svi mi pitamo,

kako je sad tomoguće da je Srbija

2003. godine precizno odredila reče-

nicu po rečenicu, stranicu po stranicu,

svih dijelova VSO dokumenata za koje

su njeni pravni stručnjaci procijenili da

bi mogla državu Srbiju inkriminirati na

Međunarodnom krivičnom sudu zbog

njene umiješanosti u genocid u BiH.

Po ovom ispada da je Srbija napravila

krivu procjenu važnosti dokumenata

pa ih je bespotrebno zamračila. Ili je

odgovor ipak negdje drugdje? Gene-

ral Perišić je poslije smrti Miloševića

mogao i trebao biti važna poveznica

pojedinaca iz Beograda sa zločinima

u BiH. Dok je Slobodan Milošević kao

jedini pojedinac iz Srbije bio optužen

za genocid i to za općine iz 1992. kao

i za Srebrenicu, u optužnici generalu

Perišiću nema niti krivičnog djela

genocida niti udruženog zločinačkog

poduhvata (UZP). To što u optužnici

samog Perišića nema UZP-a, što je

apsolutno neshvatljivo jer on je bio

povezan i s Miloševićem i drugim

članovima VSO-a (Zoran Lilić, Slo-

bodan Milošević, Momir Bulatović),

kao i sa svimo icirima VRS-a, kojima

je on svima bio nadređeni kroz VJ

i njen 30. kadrovski centar kojim je

komandovao general Mladić. Čita-

jući pravomoćnu presudu generalu

Perišiću iz 2013. godine, upravo je tu

suština njegovog oslobađanja. Sudije

između ostalog kažu da je: ,,Perišić

bio podređen predsedniku Savezne

Republike Jugoslavije, dok je krajnju

nadležnost za odbrambenu poli-

tiku i operativne prioritete

VJ imao VSO. Premda su sastancima

VSO prisustvovale mnoge osobe,

uključujući i g. Perišića, konačne odlu-

ke VSO donosilo je političko vođstvo:

predsednik Savezne Republike Jugo-

slavije, predsednik Republike Srbije

i predsednik Republike Crne Gore.

Odluku da VJ pruža pomoć VRS-u VSO

je usvojio pre nego što je g. Perišić

imenovan za načelnika Generalštaba

VJ-a i nastavio je da podržava tu

politiku i dok je g. Perišić bio na tom

položaju. Gospodin Perišić je redov-

no prisustvovao sastancima VSO i

aktivno učestvovao u njima, a VSO

mu je dodelio i pravnu nadležnost

nad pružanjempomoći VRS-u.“ Što

se iz ovogmože zaključiti je to da je

Haški tribunal napravio kardinalnu

omašku – a sad se valja već upitati da

li je to uopće bila omaška - što nije

optužio sve članove VSO-a od početka

do kraja rata, povezanih preko UZP

doktrine sa svimVJ, i VRS o icirima

koji su bili uključeni u ratnim akcija-

ma na području BiH od 1992. do

1995. Ovako sudije i tužioci

prebacuju krivicu jedni na

druge i time skreću pažnju

s druge važne teme, koju

je u intervjuu s Bramer-

cemotvorio novinar

Sead Numanović.

On pita Bramerca

kako to da je Tribunal

bio uspješniji dokazi-

vajući UZP za zločine

BosanskimHrvatima,

koji su po optužnici i

u presudi povezivani s

povećom listom visokih

dužnosnika iz Republike

Hrvatske, uključujući prvog

hrvatskog predsjednika Fra-

nju Tuđmana, Bramerc lakonski

odgovara da tužilaštvu nije niti bio

cilj dokazati vezu između Karadžića

i Mladića s Beogradomnego samo

dokazati njihovu odgovornost za zlo-

čine u BiH.

Zašto?

Neshvatljivo je tko je to tako odlučio i

zašto. Ako je zaista to bio cilj, onda je

to tužilaštvu jako dobro uspjelo. Jer u

Karadžićevoj presudi iz marta 2016.

sudije zaključuju da tužilaštvo nije

iznijelo dovoljno dokaza da dokaže

da je Milošević bio dio kriminalnog

plana za BiH, dok ista ta presuda kaže

da su Šešelj, Željko Ražnatović Arkan,

Simatović i Stanišić bili. To je malo

čudno jer osimArkana, koji je ubijen

2000. godine, a ovu preostalu trojicu

je Haški tribunal za sada oslobodio kri-

vične odgovornosti u prvostepenom

postupku. Kako ovu proturječnost

interpretirati? Ako su bili dio zloči-

načkog plana u presudi Karadžiću,

kako onda mogu biti oslobođeni u

postupcima koje je Haški

tribunal vodio protiv njih u

gotovo isto vrijeme. I povrh

insistiranja Bramerca da se

na Haškom tribunalu sudi

samo pojedincima, a ne

državama to ne sprečava

Ivicu Dačića, Miloše-

vićevog nasljed-

nika u SPS-u,

da poslije

presude

Karadžiću javno izjavljuje da su tom

presudomoslobođeni svake odgo-

vornosti za zločine u BiH i Milošević

i država Srbija. U presudi Mladiću,

samo godinu i pol kasnije, jedno

drugo sudsko vijeće Haškog tribunala

presuđuje da nije bilo dokaza da se

dokaže učestvovanje u UZP-u za kri-

minalni plan za BiH niti Miloševića niti

Stanišića, Simatovića, Šešelja i Arkana.

To je bio jedan veliki korak unazad,

jer i onomalo što je bilo presuđeno

Karadžiću se nije održalo u presudi

Mladiću. I relevantno pitanje tu je ovo.

Zašto tužilaštvu nije bio cilj povezati

pojedince s Pala s pojedincima s Beo-

gradom, a bio je cilj povezati zločine

za koje se sudilo BosanskimHrvatima

sa Zagrebom? Jedno od objašnjenja je

da se Srbima sudilo za zločin genocida

za koje odgovaraju ne samo pojedinci

nego i države. Suditi i osuditi Karadži-

ća i Mladića na nivou Pala ne implicira

državu RS jer RS nije bila, niti je, niti

će biti država pa zato ne može biti

tužena za genocid na Međunarodnom

sudu pravde. Država koja može biti i

koja je bila optužena za genocid

na tom sudu je Srbija. Iz nekog

nepoznatog razlog i Karla del

Ponte i Bramerc su za svojih

mandata štitili državu Srbiju

preko zaštite inkriminirajućih

dokumenata i preko optužnica

kojima se nije povezivala odgo-

vornost za iste zločine optuže-

nih pojedinaca iz RS i Srbije. Jer

zaštićivanje VSO dokumenata

nije osamljen slučaj nego je

sistematski zaštići-

vano od 2003.

nadalje pa je

tako tisuće

dokumenata

još uvijek skri-

veno do jav-

i

n

a

i

Posljednjom

presudombosanskim

Hrvatima stvorio se

utisak da su u BiH bile dvije

podjednako surove i zločinačke

strane. To ne odgovara istini i

zločini Srba u BiH se nemogu

upoređivati s hrvatskom

stranom, niti pravno, niti

politički, niti

istorijski

SeržBramerc

Haški tribunal