Table of Contents Table of Contents
Previous Page  13 / 48 Next Page
Information
Show Menu
Previous Page 13 / 48 Next Page
Page Background

13

Pobjeda

Kultura

Ponedjeljak, 25. decembar 2017.

INTERVJU:

DinoMustafić, reditelj

Još smomi

daleko od

suočavanja

sa istinom

PODGORICA

Bosansko-

hercegovački reditelj Dino

Mustafić jedan je od onih tea-

tarskih stvaralaca uz čije ime

uvijek ide i dobar pozorišni

produkt. Domaća publika

pamti njegovu izvrsnu pred-

stavu „Ko se boji Virdžinije

Vulf“, koju je u Crnogorskom

narodnom pozorištu režirao

2009. Sada je, ponovo u speci-

fičnoj umjetničkoj estetici, za

CNP potpisao i režiju Šekspi-

rove „Zimske bajke“, koja je

premijerno izvedena u petak

veče.

Za Pobjedu, Mustafić govori o

Šekspirovomdjeluu vremenu

koje su pojeli skakavci, umjet-

ničkoj (ne)moći u eri sveopšte

vulgarizacije i komercijaliza-

cije, ali i crnogorskom teatar-

skommomentu....

POBJEDA:

Vaša „Zimska

bajka“dozvolilajebrojnaov-

dašnja učitavanja, dokazuju-

ći još jednom da je Šekspir

naš savremenik. Zbog čega

ste za ponovni susret sa pu-

blikomCNP-aodabraliupra-

voovajkomadilimoždabolje

pitati - zaštoŠekspir?

MUSTAFIĆ:

Razloga je na-

pretek. Jedan od njih je i zani-

mljiv tretman vremena, jer je

Šekspir, pišući ovo djelo u ka-

snoj životnoj dobi, vjerovao da

novim generacijama ostaje

mogućnost regeneracije svije-

ta i iskupljenja naših grešaka.

Dakle, on piše „Zimku bajku“

duboko vjerujući damladi lju-

di nevinošću, čistotom i uzvi-

šenom ljubavlju mogu da po-

prave sve ono što su starije

generacije pokvarile. U tom

kontekstu, Šekspir govori o

vremenukoje je istorija potro-

šila, pocijepala u dronjke i na

desetine godina prosula sa ne-

mogućnošću da se ikada vrate.

Ako sa tim povežemo naše

akumulirano balkansko isku-

stvo,bliskuidalekuprošlost,to

„Zimsku bajku“ čini izuzetno

aktuelnom, a ne samo bezvre-

Umjetnost se danas sve više doživljava kao ljevičarski hobi.

Budžetski se kažnjava, redukuje, marginalizuje... Pokušava se oslabiti

njen uticaj jer živimo u eri sveopšte vulgarizacije, komercijalizacije

i banalizacije, pa svako umjetničko traganje koje vodi bilo kakvim

kritičkim tonovima spramestablišmenta nije prijatno

Na snazi

je važna

umjetnička

strategija

POBJEDA:

Kakav je bio

Vaš ponovni susret sa

CNP-om?

MUSTAFIĆ:

Protekla je

skoro decenija od kada

sam režirao Olbijev komad.

Za to vrijeme sazrio sam

i kao reditelj, ali i ušao u

sredovječnu životnu dob

u kojoj stvari promatram

mirnije, sa ironijskomdis-

tancom. Što se tiče CNP-a,

ovoga puta imao sam

drugačiju perspektivu, jer

sam radio sa mnogoljudni-

jom ekipom i to u veoma

zahtjevnom tehnološki-

organizacionomprojektu.

Uvidio sam sa koliko legiti-

mne umjetničke ambicije

Branimir Popović želi da u

CNP-u razvije timski duh,

da kroz ansambl igru podi-

gne ljestvicu produkcionog

standarda, a da sa tim

predstavama komunicira

i sa najširompublikom.

Trebaće mnogo strplje-

nja, novaca i znanja da se

takva umjetnička strategija

uspješno sprovede. Na to

mora reagovati zajednica,

i društvena i umjetnička,

kroz otvaranje mogućnosti

za dolazak novih snaga

koje s pravom kucaju na

vrata pozorišnih institucija

u Crnoj Gori.

menskom. Za sve skeptike

(međukojima sami ja) kaplat-

formibudućnostiokojojsego-

vori kao o linearnom i progre-

sivnom doživljaju svijeta ova

drama je izuzetno inspirativ-

na. Ima, eto, puno razloga za-

štosepostavljaovakavŠekspir.

Naravno, djelo je u ovoj tran-

spoziciji nadograđeno i nekim

našimspecifičnimfokusom.

POBJEDA:

Šta vas je to po-

sebno interesovalo?

MUSTAFIĆ:

Intrigirala nas je

ta, kako je sociolozi nazivaju,

crna epoha. Taj blank koji se

dogodi kada vrijeme stane

zbog pogrešne odluke i niza

dugotrajnihineizlječivihkon-

sekvenci koje uslijede nakon

toga. Zanimao nas je i osjećaj

vremena koji bi trebalo da bu-

de i transcendentalna katego-

rija, ali mi mu često pristupa-

mo sa mehaničke strane

zaboravljajućidasunamgodi-

ne pojeli skakavci. Smetnuli

smo s uma da su godine iza

nas, nažalost, nepovratno ba-

čene u svakom aktu nasilja,

destrukcije, stagnacije i vrlo

sporog, skoro neprimjetnog,

progresa koji bismo s pravom

mogli očekivati nakon ovoliko

godina. Otvorilo se tuniz pita-

nja koja su politički bolna –

ostati ovdje ili otići, pa odnos

premamladima, odnos prema

ženi... Šekspir je poslužio da

kroz kreativni dijalog sa sa-

radničkim timom i glumcima

zaista istražujemo nas u rela-

ciji sa„Zimskombajkom“. Ida

topokušamodauobličimokao

sopstveni etički, a ne samo

estetski stav.

POBJEDA:

Kakav ste stav

zauzeli?

MUSTAFIĆ:

Prije svega, da je

potrošeno vrijeme veliki gri-

jeh, da ga nije moguće vratiti,

te da jedna pogrešna odluka

može učiniti da sve stane. A

kadasvestanemožemorećida

smo ljudi promašenih egzi-

stencija.

POBJEDA:

Govoritelisadao

balkanskomprostoru?

MUSTAFIĆ:

Da.Mislimnaci-

jelu balkansku zajednicu, sa

posebnim senzibilitetompre-

mamladim ljudima. Nemamo

pravo da imuskratimo osjećaj

linearnog protoka vremena, a

ne cikličnog koje se uvijek po

nekoj nepisanoj istorijskoj za-

konitosti na ovim prostorima

vrati upočetnu tačku.

POBJEDA:

Ovo je, dakle,

svojevrsna studija iskuplje-

nja do kojeg bi trebalo doći

upravokrozmladenaraštaje.

Jeli tomogućedanas iovdje?

MUSTAFIĆ:

Za iskupljenje

prvo se treba suočiti sa isti-

nom, a istina uvijek potresa i

izbaca iz kolotečine. Ona

uznemirava, nikada ne smiru-

je, ali je i nužan preduslov da

bismo se mogli iskupiti. Kada

se iskupimo, moramo da iz-

gradimo povjerenje kako bi-

smo došli do pomirenja sa

drugima oko nas, ali i sa nama

samima. Još smomi na Balka-

nu daleko od suočavanja sa

istinom, zato je i jedna od

umjetničkihmisija da nas po-

nekad dovede pred taj upit,

čak vehementno apelujući na

sva čula da se probudimo.

POBJEDA:

Koliko je umjet-

nost, sama po sebi, kadra da

danas promijeni bilo šta?

MUSTAFIĆ:

Umjetnostnema

tumoć da preokrene društve-

ne tokove. Ona se, nažalost,

danas u svijetu sve više doživ-

ljava kao ljevičarski hobi.

Budžetski se kažnjava, re-

dukuje, marginalizuje... Poku-

šava se oslabiti njen uticaj, jer

živimo u eri sveopšte vulgari-

zacije, komercijalizacije i ba-

nalizacije, pa svako umjetnič-

ko traganje i istraživanje koje

vodi bilo kakvimkritičkim to-

novima spram establišmenta

nije prijatno čuti, vidjeti, a još

manje doživjeti.

Nije dovoljno imati jednu

snažnu teatarsku kuću

POBJEDA:

Ove godine bili ste i član žirija na Bijenalu crno-

gorskog teatra. Kakvemijene očitavate na našoj teatarskoj

sceni u odnosu na period kada ste režirali „Virdžiniju“.

MUSTAFIĆ:

Vrlo je pohvalna tendencija recentne crnogor-

ske produkcije da angažovano, kritički i umjetničkim jezikom

preispituje stvarnost i teme iz društva. S druge strane, zavi-

dan je i produkciono-estetski nivo predstava koje odgovaraju

na klasiku i u kojima je izražen autorski stav. U regionalnom

smislu crnogorsko pozorište ne zaostaje i to je jako važno.

Ono na čemu ima još prostora da se radi jeste širenje baze

glumaca, dramaturga, reditelja, generalno umjetnika koji će

imati priliku da se iskažu u crnogorskoj produkciji. Sada treba

otvarati nove scenske prostore. Treba formirati nezavisnu

pozorišnu i umjetničku scenu kao alternativu teatarskom

mejnstrimu. Svud u svijetu, a i u istoriji umjetnosti, eksperi-

mentalne i istraživačke avangardne tendencije imale su upo-

rište u tradiciji i u sukobu sa mejnstrimom. Dakle, nije dovolj-

no imati jednu snažnu teatarsku kuću, već se paralelnomora

razvijati nekoliko institucija koje će, svaka u svomdomenu,

davati najbolje od sebe.

POBJEDA:

Šta nam to govo-

ri opoziciji umjetnikadanas,

na ovim prostorima poseb-

no?

MUSTAFIĆ:

Umjetnici danas

jesu u nezavidnoj situaciji, ali

imajmo u vidu da je svaki kri-

zni period za umjetnike bio

vrlo inspirativan. U našim ze-

mljama, institucije koje treba

da njeguju, čuvaju, distribui-

raju i produciraju umjetničke

sadržaje nemaju višestoljetnu

tradiciju i u tomsmislu su vrlo

krhkeueriantiintelektualnog,

antiduhovnog establišmenta

koji vrlo lakomožeda ihporu-

ši. Vrlo sam uplašen i zastra-

šen svaki put kad pročitam (a

to je sve češće) da se zatvara

neka kulturna institucija, da

sumuzeji u krizi, da pozorišta

tehnološki, organizaciono i

kadrovski zaostaju za evrop-

skim standardima. Sve ovo

ima mnogo veze sa tendenci-

jom povratka klerikalizma i

neokonzervativizma, koji suu

direktnoj konfrontaciji sa

umjetničkim krikom za prav-

dom, istinomi jednakošću.

POBJEDA:

Za ovakav ra-

zvoj situacije koliko su do-

nekle zaslužni i umjetni-

ci?

MUSTAFIĆ:

Imaitoga.Sa-

mi smo se marginalizovali.

Izgubili smo svijest o zna-

čaju našeg poziva, koji nije

tek puka radna obaveza.

Umjetnička vokacija je

sudbinskopredodređenje i,

bez obzira na teškoće,

umjetnik se mora izražava-

ti. Vjerovatno se taj duh

oportunizma i kompromiter-

stva prelio sa civilnog društva

i akademske zajednice, pa za-

hvatio i socijalni lanac umjet-

nika.Jer,uskučenimegzisten-

c i j a l n im p rob l emima i

umjetnici gledajukakodapre-

žive. Često zavise odmoćnika

koji ili kupuju njihovu šutnju

ili ih stavljaju na liste čekanja

na koje umjetnik nema čak ni

šansu za rad. A ako je dobije

onda i te kako promišlja šta će

izreći, kako će tokazati i kome

će touputiti.

POBJEDA:

Sa sve slabijim

budžetima za kulturu na

ovim prostorima, došlo je

do još većeg zatvaranja

umjetničke zajednice, pa su

se susreti i teatarske razmje-

ne prilično prorijedili. Kako

ponovootvoriti graniceure-

gionu?

MUSTAFIĆ:

Evidentna je

tendencija ponovnog zatvara-

nja ovih kulturnih prostora.

Vratila se atmosfera devede-

setih. U javnosti dominiraju

političkeisocijalneteme,ana-

ši funkcioneri sve češće upu-

ćujuvrloteškeriječijednidru-

gima. Neminovno, tada je i

kultura na udaru. Poznato je

da su sport i kultura uvijekbili

nekavrstaoblogezanašerane.

Ta je obloga uvijek išla ispred

politike. Kulturna diplomatija

mnogo jeuradila, jersuumjet-

nici zahvaljujući sopstvenoj

intuiciji prepoznavali jedni

druge po emotivnom senzibi-

litetu i uvezivali se prije nego

su uspostavljene političke re-

lacije. Međutim, za tu vrstu

kulturne diplomatije potreb-

na su sredstva. I želja da otvo-

rite svoja vrata kako bi neko iz

drugog dvorišta došaou vaše.

POBJEDA:

Publika to izvje-

snoželi.Pokazalajetotokom

gostovanja narodnih teatara

iz ex-YU početkom juna u

CNP-u.OčijojželjiVigovori-

te?

MUSTAFIĆ:

Upravuste,inte-

res publike postoji. Takođe,

postoji i želja umjetnika, ali

očigledno ne postoje sredstva

kojima bi se artikulisao taj in-

teres. Sve države u ex-YU pot-

pisivale su sporazume o kul-

turnoj, naučnoj i sportskoj

saradnji ali to je, uglavnom,

ostajalo mrtvo slovo na papi-

ru. Ushićenje vaše publike

identično je onom kada pred-

stave izregionadođuuSaraje-

vo. Godinama sam vodioME-

SS i znam da su uvijek prve

rasprodate karte bile upravo

za predstave iz bivše Jugosla-

vije,bezobziraštosmonapro-

gramu imali i mnoga zvučna

svjetska imena.

POBJEDA:

Štamislite, zbog

čega je tako?

MUSTAFIĆ:

Prije svega, zbog

jezika. Jezik nas je povezivao.

On nas determiniše. Bez obzi-

ra kako nazivali južnosloven-

ske jezike, mi ih sve razumije-

mo. Za njih nam ne trebaju

prevodioci niti titlmašine.

RosandaMUČALICA

UMJETNIČKIDIJALOGSAŠEKSPIROM:

„Zimskabajka“

D. MILJANIĆ

JEDNAPOGREŠNA

ODLUKAMOŽEUČINITIDA

SVESTANE:

DinoMusta ć

M. BABOVIĆ